Nova Istra

162 TRI SVJEDOČANSTVA Jelena LUŽINA zaboravljene sadržaje onako kako se sami spontano otkrivaju, do novih spoznaja i valorizacija.“ (Ivezić, 2012.: 9) Što je uopće nagnalo našu Profesoricu da u poznoj životnoj dobi krene zapisivati svoja sjećanja na davne dane i godine svoga života? Zar je svoj život uistinu smatrala toliko važnim i iznimnim te je zato htjela napisati autobiografiju? Nije, naravno. U odnosu na sebe i svoj ukupan rad bila je samozatajna i skromna do boli. U već citiranom fragmentu iz uvoda knjizi Odbljesci pamćenja Profesorica gotovo euforično govori o prednostima računala kao – parafrazirat ću – izvanrednog izu- ma ljudske genijalnosti s kojim se imala sreće upoznati u starim danima. Pokušavam izračunati koliko je godina imala kad se prvi put suočila s njoj posve novim alatom za pisanje. Pripadam generaciji koja je pisati učila i naučila služeći se pisaćim stro- jem. Najprije mehaničkim, potom električnim, koji nam se činio naprosto savršenim. Imala sam onaj s kuglicama i od milja ga zvala guščjim perom marke IBM . Prijelaz na računalo bio mi je iznimno zahtjevan i trajao najmanje šest mjeseci. Imala sam nepunih četrdeset godina i dobrih sam se šest mjeseci svađala s dotičnim guščjim perom marke Amiga , sveudilj se pitajući moram li to uistinu činiti i osjećajući se pra- starom za avanture tehnološkog tipa. Uostalom, i danas sam prilično trapava sa svim tim kindleima , iPadima , tabletima i pametnim telefonima. A Profesorica je, ako dobro brojim, u času kad se upustila u svoju prvu (i jedinu) IT-avanturu imala više od sedamdeset i pet! Pritom je, sretna poput djevojčice koja je otkrila omiljenu igračku, zapisala kako nikad, nikad ne bi mogla ovako slobodno kreirati, brisati, popravljati, dodavati (...),„naprosto hvatati slobodne asocijacije, kao kursor koji mi se u času otme, razleti po cijelom tekstu, razdrobi ga i poslušno vrati na svoje mjesto i sve se sredi“ (Ivezić, ibid. ). Pažljivo sam i višekratno čitala knjigu koju je Profesorica ispisala kao svoju osob- nu „pohvalu kursoru“, nastojeći proniknuti u prave motive njezina ispisivanja. Au- tobiografija? Ne, to smo već analizirali. Memoaristika? Ne, mislim da joj se to čini- lo odveć preuzetnim. Kritična kakva je uvijek bila, osobito prema sebi, zasigurno je znala sve prednosti i mane memoarskih zapisa. Vježbanje prstiju i duha za nekakvo potencijalno esejiziranje ambicioznijeg književnoga tipa? Isključeno! Možda se baš nitko neće složiti s mojim zaključkom, ali ću ga svejedno napisati s punom sigurnošću. Eto, sigurna sam kako Profesorica nije krenula zapisivati odbljeske vlastitog pam- ćenja radi potencijalnih čitatelja, neovisno o tome jesu li bili prijateljski ili neprija- teljski nastrojeni prema njoj. Nije zapisivala ni zato da bi bliskima ostavila auten- tično svjedočenje o sebi i nekim važnim događajima i ljudima s kojima se susretala u životu (a bilo je takvih podosta). Nije, najzad, zapisivala ni zato što je, post festum ,