Nova Istra

160 TRI SVJEDOČANSTVA Jelena LUŽINA sam se noći, zavraga, silno bojala, a Profesorica je, strpljiva i uporna kakva je bila, svu noć ponavljala kako mi je strah neutemeljen jer sam slobodan čovjek; jer sam sve za što će me eventualno okriviti učinila po vlastitu izboru i slobodnom voljom; jer svaki slobodan izbor podrazumijeva i preuzimanje odgovornosti za vlastite po- stupke. Kazala je neka, zaboga, prestanem dramatizirati jer me Oni zasigurno neće poslati ni u Sibir ni na Goli otok zato što im je, kukavnima i nemoćnima kakvi već jesu, strašenje preostalo poput jedinog oružja kojim nam još uvijek mogu prijetiti. Sve dok ih se bojimo, imaju nas u šaci. Pa neću im valjda dopustiti da me pobijede! Ni u jednom trenutku te duge noći Profesorica nije spomenula vlastiti „slučaj“ koji se upravo tih dana zahuktavao i zatezao do pucanja te bio, dakako, neusporedivo slo- ženiji i ozbiljniji od mojega. Govorile smo samo i jedino o meni. I na onom ću se svijetu stidjeti te svoje davnašnje neosjetljivosti. Mislim da te noći još nisam znala što joj se sve sprema, niti sam slutila što će joj se uskoro dogoditi, ali ću se svejedno stidjeti. Međutim, kad god sam joj – kasnije – pokušavala govoriti o tome svom stidu i pritom se traljavo ispričavati, Profesorica je razgovor odlučno pre- kidala, smiješeći se na njezin bespogovoran način. Vlastitu kalvariju, kojom je kasni- je hodila mjesecima i godinama, opisala je na posljednjim stranicama svoje prve au- torske knjige Odbljesci pamćenja (Ivezić, 2012.: 160-174). Opisala ju je bez gorčine. Strpljiva, tolerantna, uporna, majčinski dosljedna, odana, ali i borbena, odlučna, neustrašiva, glasna (čak i na vlastitu štetu), skeptična prema dogmama i „konačnim istinama“ (prilično aktualnima u to vrijeme), kritična prema svemu što je smatrala upitnim ili dvojbenim, principijelna do neba, do onih kantovskih zvijezda što nad nama trepere. I sve to u samo jednome biću. Iz današnje hiperpragmatično-profitne perspektive mogli bismo zaključiti kako nam je Profesorica bila nekakva idealizira- na, romantizirana, gotovo pa knjiška osoba koja je svoju pedagošku zadaću uistinu doživljavala kao misiju, ne kao profesiju. U ona olovna socijalistička vremena, koja su udvorništvo promicala kao jedini probitačan model ponašanja, funkcionirala je kao svojeglav, slobodouman i autentičan„spoj nespojivog“. Do kraja svoga dugog, is- punjenog i rijetko korisnog života bila je i ostala autentična „oksimoronska pojava“. Mislim da na takav zaključak upućuje i odnos koji je prema njoj izgradila naša tadašnja tijesna i dobrano zbunjena sredina u koju se baš i nije bilo lako uklopiti. Si- rota mala Pula tih je godina bila prilično nesigurna, heterogena, neodlučna i nadasve pokorna zemljopisna točka, u kojoj je, kao i u svim drugim zemljopisnim točkama sivkastog socijalizma „s ljudskim licem“ – što kasnijeg, to sivkastijeg – najprobitačni- je bilo„ne talasati“, vezivati konja „gdje ti aga kaže“, saviti šiju pred moćnom partijsko- oficirsko-policijskom soldateskom i, u tako zadanim/iscrtanim okvirima, mravljom upornošću gurati kakvu-takvu karijericu. Na najvišoj su cijeni bile baš sve karijerice iz širokog birokratsko-partijskog spektra.