Nova Istra

159 Jelena LUŽINA TRI SVJEDOČANSTVA slije, pomalo utopijska vjera u„angažman“ u korist nekog zajedničkog ili općeg dobra „malog formata“, u nekakav partikularan i posve neprofitan„aktivizam“ koji zasigur- no nije ideološki impostiran ili politički preuzetan te zasigurno ne želi „promijeniti svijet“, ali bi mogao nakratko usrećiti ne samo mene koja se angažiram već i nekoli- cinu malih/običnih ljudi koji, zajedno sa mnom, sudjeluju u njegovu postvarivanju. Čitajući ovo što sam upravo ispisala, ne mogu se oteti dojmu kako deskripcija posljednjih dvaju postulata djeluje posve idealistički, gotovo pa protokršćanski, za razliku od onoga prvog, koji posve proturječi „pomirbenom“ („ekumenskom“) duhu potonjih dvaju. Taj je prvi, naime, već na prvi pogled buntovan, radikalan, heretič- ki,„opasan“. Objedinjenje ovakvih triju postulata nesumnjivo je „nemoguća misija“. Združe- ni na jednome mjestu i u jednoj osobi, oni su naprosto oksimoronski primjer sabi- ranja „rogova u vreći“, očit slučaj „spoja nespojivog“, gotovo školnički/ogledni prikaz umješnosti nemogućeg. Promišljajući još jednom bît triju spomenutih postulata što ih je na mene „preni- jela“ naša Profesorica, usuđujem se zaključiti kako se taj transgeneracijski „prijenos“ (koji je umnogome odredio moj vlastiti život) i mogao dogoditi upravo zato što se misija ove neobične žene temeljila na neposrednosti, razumijevanju, iskrenosti i do- broti. Najneobičnija u njoj bila je upravo njezina permanentna dostupnost, prisnost, zahvaljujući kojoj se automatski „skraćivala“ neizbježna distanca u komunikaciji. U našim„nejasnim“ pubertetskim godinama Profesorica je bila jedina odrasla osoba „od autoriteta“ kojoj se uvijek moglo prići, ali i osoba s kojom se moglo razgovarati o svemu, osobito o stvarima o kojima nam na pamet nije padalo razgovarati s vlastitim roditeljima. U tim arheološkim desetljećima bez društvenih mreža i pametnih tele- fona Profesorica nam je bila destinacija od najvišeg povjerenja, osoba koju se uvijek moglo nazvati ili joj pokucati na vrata. Sa mnom je, primjerice, u prosincu 1971. prosjedila moju prvu pulsku noć nakon famozne partijske sjednice u Karađorđevu, kada su Broz i njegova partijska kamarila satrli Hrvatsko proljeće . Sjedile smo u njezinoj radnoj sobi – ona za pisaćim stolom, ja s druge strane, bila je tamo nekakva ležaljka, kauč – i razgovarale do jutra. Imala sam dvadeset i jednu godinu i sve sam još uvijek shvaćala strašno ozbiljno, osjećajući se poput kakvog lika iz Solženjicinova djela. Danas mi je do ludila smiješan taj moj bizaran, posvema knjiški doživljaj vlastitog„političkog progonstva“ u kojemu sam se našla prosinca 1971. Još mi je smješniji iznenadan i posve iracionalan respekt kojim sam se, mlada i oglupjela od straha, iznebuha stala odnositi prema ostacima osta- taka jedne autoritarne države. Da priča bude još ridikuloznija, dva-tri tjedna prije te noći protiv te iste satrapske države štrajkala sam i demonstrirala na trgovima. Te