Nova Istra

158 TRI SVJEDOČANSTVA Jelena LUŽINA grešaka?) temelji na njezinu„željeznom“ osjećaju odgovornosti koji ju je – uostalom – i odredio kao osobu. Naime, ona je duboko svjesna kako je tijekom dugih godi- na kontinuirane pedagoške prakse svoje stavove i uvjerenja (i pogreške?) neizbježno prenosila i na generacije svojih učenika i studenata. Pritom su se neki od njih ( neki od nas ) u znatnoj mjeri poistovjetili s njezinim pogledom na svijet, usvajajući temelj- ne etičke i estetičke principe koje je ona dosljedno i uporno zagovarala cijelog života. Dobro, posve je prirodno to što su tijekom godina neki od njih ( neki od nas ) te prin- cipe usvojili, ali ih i dodatno modificirali, kritički preispitivali, prilagođavali vreme- nima i običajima, formatirali po osobnoj mjeri. No, svejedno smo svi dobro znali i pamtili – i mi i naša Profesorica – kako smo temeljne obrise/vertikale tih naših„mo- dificiranih“ načela zapravo„naslijedili“ od nje. Slijedom žilavog pedagoškog instinkta koji imaju samo rasni učitelji, ona implicitno samopropituje i samoprovjerava je li nas možda ponekad navodila na krivi trag, je li se unekoliko ogriješila o nas time što je,„namećući“ nam vlastite standarde, utjecala na naš osobni razvoj upravo u onim kritičnim formativnim godinama kad je mladoga čovjeka relativno lako„zavesti“. Ne- kako mislim da se Profesorica upravo zato u svojoj 78. godini iskreno pita je li (baš uvijek) bila u pravu. Je li (baš uvijek) bila na pravoj strani ulice (ili barikade), je li – možda – u nekim situacijama mogla postupati/agirati mekše, bolje ili drukčije? Jer, naime, i njezini posljednji „odbljesci pamćenja“ jasno potvrđuju kako je oduvijek bila i zauvijek ostala „tvrda“ i apsolutno pricipijelna, kompromisima nesklona osoba. U sjećanjima svih nas – ne samo nas koji smo joj bili nešto bliži od njezinih „običnih“ učenika – njena je javna osoba upamćena upravo takvom. A što ćemo s njezinom„privatnom osobom“? Usuđujem se reći kako sam je po- znavala dovoljno dugo i možda dovoljno dobro da bih sa sigurnošću mogla tvrditi kako je jedna od njezinih dominantnih osobnih/„privatnih“ osobina bila upravo ona konstruktivna i zdrava skepsa koja je (uostalom) temelj svakog znanja. Mislim kako je takvu skepsu, na kojoj se potom temeljio njezin kritički odnos prema svijetu i lju- dima, nastojala prenositi i na nas. Dok prebirem po vlastitim sjećanjima na godine što sam ih provela uz nju i nastojim pritom detektirati što sam od nje zapravo „pre- uzela“, baštinila ili naučila – a nikad mi nije bila nastavnicom„u učionici“ te od nje (srećom) i nisam mogla učiti na onaj konvencionalni/„školnički“ način! – s radošću utvrđujem kako sam„naslijedila“ najmanje tri stvari. Prva je zasigurno sposobnost kritičkog mišljenja (dakle, sumnje, poglavito u auto- ritete i dogme). Druga je nesumnjivo sposobnost pravog/zainteresiranog slušanja i razumijevanja „drugog“ (člana obitelji, prijatelja, suradnika, kolege, studenta, čovjeka kao takvog...), sposobnost čvrsto utemeljena na svijesti da smo„dijaloška bića“ i kako bez umijeća slušanja „drugog“ ne možemo razviti niti sposobnost razumijevanja svi- jeta oko sebe, pa onda niti sposobnost autentičnog (samo)govorenja. Treća je, najpo-