Nova Istra

157 Jelena LUŽINA TRI SVJEDOČANSTVA života...“ ( ibid. , 105). Ima nas još poprilično koji ovu rečenicu supotpisujemo bez dvoumljenja. * * * Četiri godine potom, ujesen 2012., u istoj našoj Puli, u ediciji istoga izdavača (Istar- ski ogranak Društva hrvatskih književnika) i u istoj biblioteci („Pulska biblioteka“), Biletić nas još jednom podsjeća na Ljubicu Ivezić, i to izravno, podastirući nam nje- zinu prvu opsežnu autorsku knjigu, izravno spašenu od zaborava i posvemašnjeg iščeznuća. Riječ je o knjizi osobnih, u cijelosti (auto)biografskih uspomena, naslov- ljenoj začudnom, pomalo starinskom sintagmom Odbljesci pamćenja (Ivezić, 2012.). Premda to nigdje nije izrijekom zapisano, posve je očito i samorazumljivo kako je Biletić i minuciozni priređivač/urednik te knjige, čiji je računalni ispis do njega do- šao godinama nakon Profesoričina odlaska, e da bi bio redaktiran i objavljen punih dvadeset godina nakon što je pisan i ispisan. A pisan je i ispisan na pulskomMonte Zaru, tijekom najgorih ratnih godina, 1992. i 1993. U trenutku kad je krenula zapisivati odbljeske vlastitog pamćenja, ne bi li se još jednom osvrnula na svoj odživljen život i rezimirala (onako, za sebe) njegove lijepe i manje lijepe epizode, Profesorica je već bila u dubokoj mirovini i u vrlo ozbiljnim go- dinama. Racionalna kakvu smo je znali i voljeli, vlastitu je autoreferencijalnu potrebu za takvim završnim„pogledom unazad“ reminiscirala na samom početku svojih za- pisa, u njihovu jednostavnom i vrlo sažetom uvodu:„U svojoj 78. godini nalazim se, sigurno, na kraju životnog puta i ne znam sada, 1992. godine, kad se mnoge iluzije za koje su milijuni žrtvovali živote ruše i razbijaju kao ukrasne šarene blještave staklene kugle u ružičnjacima, koje zločesti dječaci nemilosrdno gađaju kamenjem iz praćke, koliko je bilo lutanja po stranputicama i jesam li danas svojim stavovima, duboko u meni ukorijenjenima, na pravom putu ili još uvijek lutam stranputicama“ ( ibid. , 9). Ne vjerujem kako znate baš puno ljudi koji do svojih poznih godina uspijevaju sa- čuvati apsolutnu čistoću misli, ali i – važnije – neophodnu i toliko dragocjenu dozu samokritičnosti. Profesorica je nesumnjivo jedna od njih. To dokazuju i njezini po- sljednji biografski zapisi u kojima je posve očito kako se uistinu iskreno trudi da o sebi i svojim postupcima uvijek misli analitički, objektivno, hladne glave i otvorena srca. Zato i impresionira ta njezina implicitna autokritičnost, zdrava („mladenačka“) skepsa koju je uspješno sačuvala do samoga kraja, dosljednost u preispitivanju sve- ga, uključujući i vlastitu „samoispravnost“. Nadasve je dirljiva ta autentična, duboko stvarna potreba za vječnim provjeravanjem vrijednosti/važnosti vlastitih stavova o kojima misli kako su (ponekad, možda) mogli biti i dvojbeni, ali su, kako veli, dubo- ko ukorijenjeni u njoj samoj. Kad bolje razmislim, postajem gotovo sigurna kako se Profesoričina ustrajna sklonost samopropitivanju vlastitih stavova i uvjerenja (i po-