Nova Istra

156 TRI SVJEDOČANSTVA Jelena LUŽINA je prihvaćala s vedrinom i odrađivala s lakoćom. Ili je barem izgledalo kako ih odra- đuje nepodnošljivo lako. Premda sam ovu jednostavnu činjenicu osvijestila puno kasnije, danas znam: oko- snica Profesoričine pedagoške metode bio je upravo taj „uzgredni“ heretički prkos što ga je „neprimjetno“ poticala i u nama. Od nje smo baštinili upravo tu njezinu borbe- nost bez ostatka i bez obala , ustrajnost koju je na nas prenosila i na nju nas postupno privikavala, pokazujući (vlastitim primjerom) kako je u životu važno samo ono naj- važnije – biti svoj, o(p)stati svoj te unaprijed znati kako takva svojost ima odgovara- juću cijenu, u pravilu visoku. I biti spreman, kako veli Hamlet, tu cijenu platiti – kad bude trebalo. A uvijek treba. Osobno iskustvo, stjecano tijekom četrdeset dugih godina vlastite pedagoške prakse, potvrdilo mi je kako taj blagoslovljen prkos čuči u svakome mladom čovje- ku i kako je prva zadaća nas koji se bavimo mladim ljudima upravo prepoznavanje i poticanje toga prkosa, toga izvornog životnoga nagona koji je osnova svakog iole stvaralačkog razvitka. Poticanje osobnosti, dragocjenosti koja se kolokvijalno naziva elan vital , ohrabrivanje autentičnog životnog impulsa (koji nas, uostalom, održava u životu!) – upravo TO jest ne samo prva već i daleko najvažnija zadaća svakog učite- lja. Sve ostalo, uključujući i sustavno poučavanje o nekim senzacijama, fenomenima ili pojavama koje su upisane u nastavne programe, sve to dolazi tek potom. Koliko takvih učitelja znamo? Koliko smo takvih susreli u životu? Koliko bismo ih mo- gli nabrojiti? Ma kako odgovorili na svako do ovih pitanja, svi koji smo imali sreću odrastati i sazrijevati uz našu Profesoricu jednoglasno ćemo reći kako je ona, upravo ona bila naša prva maještr(ov)ica od ove „idealizirane“ sorte. Dakle, u knjizi Moja Pula – toj trpkoj „svaštici“ silno impregniranoj upravo here- tičkim prkosom koji je Profesorica u nama sustavno, a nenametljivo poticala – oti- snut je i jedan od Biletićevih najkompaktnijih i najempatičnijih eseja, izravno posve- ćen upravo njoj (v.„Moja/naša profesorica Ljubica Ivezić“, u: Biletić, 2008.: 105-109). U svom je proznom pisanju Biletić najčešće racionalan i/ili znanstvenički distanci- ran, valjda zato što je vokacijom pjesnik pa emocije čuva u skrivenijim i zaštićenijim/ lirskijim područjima svojega bića. Međutim, u ovome iznimno kompleksnom tekstu o „Profesorici s pulskog Monte Zara“ ( ibid. , 109) odlučno su i unaprijed uklonjene sve potencijalne zapreke, brane i barikade koje bi eventualno mogle izazvati makar i najmanji „šum“ u razumijevanju onoga što je autoru najvažnije: iskazivanje iskrenog poštovanja, neskrivenog divljenja i duboke zahvalnosti prema toj hrabroj i stamenoj ženi naše davne mladosti. Otud Biletić i piše posve izravno, ne libeći se čak ni ple- menitog patosa kojemu je inače nesklon, ali ga u ovom slučaju naprosto ne može i ne želi izbjeći, pače: „Ljubica Ivezić bez ostatka ide u red nekoliko bitnih ljudi moga