Nova Istra

155 Jelena LUŽINA TRI SVJEDOČANSTVA bolje što se uopće može uložiti: iskrenost i neposrednost, dosljednost i ustrajnost, vjeru i ljubav, čast i poštenje. Temeljni postulat njezine životne filozofije, ali i njezina neupitnog misionarstva , bio je starinski jednostavan, savršeno egzaktan i kantovski idealan: „Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakoni u nama“. Profesorica je naprosto bila jedna od onih dragocjenih i iznimno rijetkih osoba, danas gotovo izumrlih, kojima je opće i zajedničko uvijek bilo ne samo važnije od osobnog i pojedinačnog već i najvažnije u svakom pogledu. Ona je, naime, pedago- giju i poučavanje uistinu doživljavala kao ogromnu odgovornost koju valja iskušava- ti i dokazivati, potvrđivati permanentno, u sve dane svoga života. Zato i jest živjela i radila – za druge. Poput arhetipske matere iz glasovite Balotine pjesme. Ne sumnjam kako danas, u ova neurotična neoliberalna vremena, ovakvo svjedo- čenje o autentičnom postojanju takve jedne osobe mora izgledati nestvarno ili ba- rem idealizirano, krajnje subjektivno i gotovo nevjerodostojno. Ima nas, doduše, sve manje koji o Profesorici još uvijek možemo svjedočiti na ovaj način, ali je – zato – podudarnost/istovjetnost naših svjedočanstava posve neupitna. Vrijedi parafrazira- ti barem neke od njih. Rujna 2008., u izdanju Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, u Puli je objavljena iznimno osobna, emotivna, ali i radikalna, borbena, gotovo pa sartrov- ski angažirana knjiga Borisa Domagoja Biletića Moja Pula , koju je autor žanrovski determinirao kao „svašticu“ sastavljenu zarad nekolicine ljudi, njegovih ljudi. U toj krajnje personaliziranoj, ali i ekstremno javnoj pulskoj knjizi Profesorica se često evocira, češće neizravno/asocijativno nego eksplicitno. Zapravo mislim da je naj- važnije naglasiti kako su gotovo svi tekstovi iz te knjige uvelike prožeti/determini- rani upravo temeljnim nasljeđem koje nam je Profesorica ostavila u zalog: njezinom misionarskom vjerom u mogućnost boljeg svijeta, ali i onom specifičnom osobnom borbenošću koju je ustrajno poticala u svima nama. Formulacija „osobna borbenost“ u ovome kontekstu podrazumijeva ono što se u takozvanim velikim narativima obič- no naziva elan vital , a definira se kao izvorni životni nagon koji je osnova stvaralač- kog razvitka. Svi koji smo je poznavali i družili se s njom na najrazličitije načine svjedočimo kako je Profesorica taj svoj „nepotrošiv“ elan vital manifestirala stalno i na svakom koraku, vodeći (godinama) svakojake dnevne bitke – veće ili manje, jav- ne ili privatne, profesionalne ili osobne, važne ili manje važne. Vodila ih je, znamo i svjedočimo, cijeloga života. Češće ih je gubila negoli dobivala, ali nikad nije odu- stajala od njih. Nisu je mogle sputati ili pokolebati ni najobjektivnije/najprozaičnije životne okolnosti njezine svakodnevice: prepune nastavne satnice, brojna obitelj sa- stavljena od četvorice muškaraca o kojima je valjalo brinuti se, sporadični znanstve- ni i publicistički rad kojemu se s radošću predavala, gomila društvenih obveza koje