Nova Istra

154 TRI SVJEDOČANSTVA Jelena LUŽINA zippirati ? Bih li znala izabrati najvažnije ili najznakovitije pojedinosti ugrađene u njezinu složenu, ali i fluidnu strukturu, naime: one presudne činjenice koje bi ned- vojbeno dokazivale kako je njihova protagonistica uistinu bila iznimna žena? Što o toj ženi uopće znam i mogu reći? U odrednici Istarske enciklopedije , koju je nadasve kompetentno sastavio Boris Domagoj Biletić, parafrazirane su i verificirane sve bitne činjenice od kojih je sa- stavljen građanski i profesionalni/radni životopis profesorice Ljubice Ivezić (Sisak, 1915. – Pula, 1995.). Sve je u redu i na broju: osobni podaci, status gimnazijske i visokoškolske nastavnice, 38-godišnje strpljivo kumuliranje svakojakog radnog isku- stva, kontinuiran (više nego zamjetan!) aktivizam kulturne djelatnice i znanstvenice, koja je, tijekom svoga intenzivnog 44-godišnjeg pulskog razdoblja – između rane je- seni 1951. i samoga konca dramatične 1995. – abruptno sudjelovala u javnome živo- tu, ali i obilježila živote mnogobrojnih svojih učenika i studenata. Enciklopedijska je odrednica poentirana konstatacijom kako je Profesorica „zapamćena (...) kao simbol stradalništva i otpora političko-novinarskom šikaniranju u Istri nakon 1971.“ ( Istar- ska enciklopedija , 2005.: 346). Neprimjereno je konstatirati kako Profesorica, nažalost, nije dočekala ovu svoju prvu javnu/enciklopedijsku evaluaciju, istovremeno i prvu javnu rehabilitaciju od i nakon sramotnih opanjkavanja koje je doživljavala tijekom postproljećarskih sedam- desetih godina. Naime, otputovala je, nepovratno, deset godina prije tiskanja Istarske enciklopedije , 29. prosinca 1995., upravo na dan kada se, prema katoličkom kalenda- ru, obilježava praznik Svete obitelji. Ima nas mnogo koji smo se osjećali dijelom te njezine velike obitelji. Ergo, sukladno s konceptom edicije, u Istarsku enciklopediju mogli su i smjeli biti pripušteni samo pokojni junaci i junakinje pa je vrijeme koje je proteklo od datuma Profesoričine smrti „omogućilo“ to da i ona sama u njoj dobije zasluženo mjesto. Ipak, pretpostavimo li da su pravila sastavljanja Enciklopedije mo- gla biti i fleksibilnija prema još uvijek živućim osobama te da je Profesorica sretno poživjela do časa tiskanja naše augmentativne sveistarske knjige, posve sam sigurna kako bi se, umjesto „svojoj“ odrednici (koju je Biletić toliko vješto poentirao), ona sama najprije i nadasve radovala činjenici da su sastavljači i autori golema broja en- ciklopedijskih eksplikativa upravo njezini učenici i studenti! Da, njoj bi upravo to bilo važno, neusporedivo važnije (i najvažnije) od ma kakvog teksta o njezinu liku i djelu. Jer, naša je samozatajna Profesorica uistinu bila posljednja osoba koja bi svi- jet oko sebe tumačila i vrednovala u odnosu na sebe samu i na svoje osobno mjesto u ma kakvom kontekstu. Naprotiv! Svoju pedagošku meštriju, kojoj se – uostalom – posvetila bez ostatka, nikada nije razumijevala i prakticirala kao posao kojim se zarađuje za život, doduše, skroman. Tu je svoju blagoslovljenu meštriju osjećala/do- življavala kao istinsku misiju u koju valja ulagati ne samo znanje i iskustvo već i naj-