Nova Istra

153 Jelena LUŽINA TRI SVJEDOČANSTVA tva, mahom alternativna, u kojima se okupljaju i djeluju većinom mladi ljudi – nai- me, upravo taj neprimjetni parkić pred strogim vratima „Rojca“ jest destinacija koja će savršeno odgovarati novoj namjeni. Neću reći lukrativnoj. Uostalom, nije li žena koje se netko ** 2 nenadano prisjetio te su je potom zapale sreća i čast da se predmetni parkić velikodušno atribuira upravo njezinim imenom, nije li dotična zapravo bila profesorica, društvena aktivistica koja se cijelog života bavila i baktala (s) mladima? Odlučitelji su se očito rukovodili jednostavnom logikom: similis simili gaudet ... Jesu li uistinu? I što se potom zbilo? Kad sam nedavno opet nakratko boravila u Puli, neprimjetni je parkić i dalje bio na svome mjestu i u svome već opisanom bezličnom i bezimenom statusu. Kao to- liko puta dosad, najbolje namjere nekolicine pulskih Mohikanaca – onih kojima je silno stalo do čuvanja memorije grada, onih zakašnjelih romantika koji Pulu ćute autentičnim„svetim mjestom“ – opet su se nasukale na hridi vječnih birokratskih kompliciranja, usuglašavanja, preglašavanja, niveliranja, domišljanja i promišljanja. Ukratko, nekim je naknadnim pametovanjem zaključeno kako će biti najbolje i naj- mudrije cijelu priču s novoimenovanjima određenih gradskih lokacija odgoditi za neka bolja vremena, dok se „stvari“ ne utočne, izmjere, izvažu, povežu, prepakiraju, prepodijele i još jednom temeljito promisle, kako bi se najposlije stiglo do solomon- ske formule o sitome vuku i ovcama na broju. „...I tako nije bilo ništa“ – cvrkuće sveudilj Luko Paljetak u refrenu one svoje ur- nebesne (dječje?) pjesme o miševima i mačkama. 2. Priča, pomalo nujna Da sam se, recimo, kojim slučajem zatekla u situaciji da nekim objektivno neupu- ćenim i neinformiranim ljudima moram ispričati kratku priču o profesorici Ljubi- ci Ivezić, kako bih postupila? Bih li priču umjela prikladno skratiti, komprimirati, ** Prijedlog je, uz mnoge druge (neke i prihvaćene), temeljito obrazložen potekao iz Istarskoga ogranka DHK. Na neke se, u Gradu formalno usvojene, prijedloge Ogranka sada već – nejasno je zašto –neprimjereno dugo čeka da se i praktično provedu u djelo. Mnogi su nazivi i imena, pak, strelovito brzo, a neki i„preko reda“ u međuvremenu već postali službeni! Drugi su očito „na čekanju“, pa tako, koliko znamo, rečeni prostor kod tzv.„Rojca“ još nije službeno obilježen kao Park Ljubice Ivezić. No, Profesorica je zato i dalje, 20 godina nakon smrti!, „obilježena“ u nekim indoktriniranim, a zlonamjernim – napišimo otvoreno: protuhrvatskim – glavama koje su Puljani/Puležani, istini za volju, izabrali da im vode/„vode“ grad: na otvorenoj sceni ili iza zastora, svejedno. Kako bilo, i pokojni se zaslužnici u današnjoj Puli, izgleda, dijele na jednake i„jednakije“. Ništa nova, samo novi ideolozi iste/istih ideologija. ( Op. ur. )