Nova Istra

152 TRI SVJEDOČANSTVA Jelena LUŽINA no i zajednički gurali, pa izgurali u onoj nekadašnjoj Puli naše mladosti. * 1 Ne znam zašto, ali ponekad mi se ta davnašnja, iščezla i gotovo zaboravljena Pula našega en- tuzijazma čini iznimno živahnim i radoznalim gradom. Ili barem gradom bitno ži- vahnijim i radoznalijim od ovoga današnjeg. Ili sam možda u krivu? „Čuj“ – izvijestio me je toga vrelog srpanjskog popodneva B. S. s dozom adrena- lina u glasu –„baš je sad završila sjednica povjerenstva (nisam upamtila kakvog, nap. J. L. ) na kojoj je odlučeno da se jedan od gradskih parkova imenuje po profesorici Ivezić. Dobro, nije baš neki od onih najvećih, mislim parkova, ali ipak...!“ Desetak dana kasnije, kad sam se opet (i nakratko) zatekla u Puli, dragi me je B. S. spremno odvezao do dotične javne gradske površine, dosad uglavnom neprimjet- ne i odgovarajuće bezimene, koju je, eto, nenadano dopala čast da (odsad) nosi ime naše Profesorice. Spomenuo je (uzgred?) da su se članovi onoga povjerenstva, zadu- ženog da formalno i juridički odlučuje o cijeloj stvari, u jednom trenutku našli u ne- doumici. Naime, negdje im se bilo zametnulo uobičajeno obrazloženje prijedloga o imenovanju dotične javne površine, pa nisu bili posve sigurni zašto bi uopće trebali odlučiti da se park nazove tako kako je, najposlije, nazvan. Bili su to uglavnom mlađi ljudi koji o profesorici Ivezić nisu znali ništa te i nisu mogli prosuditi čime je to ona zaslužila da grad baš njezinim imenom nazove jedan od svojih parkova. Dobro, ne baš neki od onih najvećih, ali ipak... Dakako, B. S. je o profesorici Ivezić znao sve. A i uspio je, iskusan kakav već jest, djelić svega što je znao ispričati brzo i uvjerljivo pa je stvar prošla – glatko, da ne ka- žem rutinski. Profesorica je u Puli dobila svoj park, kakav-takav. Desetak dana kasnije, dok smo se B. S. i ja usred vrelog srpanjskog podneva uživo suočavali s tim parkom i njegovih nekoliko desetaka opustjelih kvadrata neodređe- nog oblika (sparušena trava, tri-četiri skromna drvca, dvije klupe...), oboma nam je bilo krajnje nelagodno. Toliko da se nismo osmjelili tu svoju nelagodu međusobno podijeliti, ćuteći kako o njoj ne smijemo čak ni progovoriti, barem ne tada, u tome kritičnom trenutku, nego nam tu prokletu knedlu u grlu, mom i njegovu, valja na- prosto – odšutjeti. Naime, takozvani park Ljubice Ivezić skutrio se uz sâm glavni ulaz nekadašnje pulske kasarnetine „Rojc“. Valjda je baš taj parkić izabran zato što se onima koji su predložena imena zaslužnika morali sljubljivati s još uvijek raspoloživim gradskim destinacijama („neimenovanim te bezimenim“) učinilo kako ulaz u današnji „Rojc“ – austrougarsku zgradurinu dinosaurskih dimenzija, koju je zapalo da u recentnoj postpovijesti udomljuje svekolike gradske udruge, asocijacije, organizacije i druš- * J. Lužina, Pulski eseji , Istra kroz stoljeća, kolo XIII., IO DHK – ČS, Pula – Žminj, 2019., str. 40-58. ( Ur. )