Nova Istra

149 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA tama i eksplozivnim smjesama u laboratoriju, imala manje opasan poziv nego što je bila hrvatsko-srpska jezična smjesa. A ni profesorica povijesti nije se imala što pre- mišljati, predavala je onu ondašnju,„nerevidiranu“ povijest, ispranu od mnogočega povijesnoga, nakićenu kao da je sastavljena u Komitetu. Profesorica matematike? Bavila se apstrakcijama (dva i dva uvijek su i posvuda četiri), a slobodno je vrijeme prikraćivala osobnim sklonostima, među kojima kartanje navodno nije bilo na po- sljednjemu mjestu; ne bih joj bio protivnik, pa ni u briškuli i trešetama. Profesor fi- lozofije? Bolestan, pa zatim ravnatelj (ili obrnuto): nitko od odgovornih nije se po- brinuo za neku zamjenu ; rasli smo kao zla trava. Dakle, ako smo u našoj sredini još patrijarhalno-mediteranski odgojenih nositelja javnih funkcija, pa i najobičnijih opslužitelja javnih službi, Profesoricu doživljava- li kao osobu nekakva hibridnog ponašanja koja se, eto, plete u muške poslove, to je, vidim, bio više naš lokalni nego njezin došljački problem. U Pulu nam je, ne svojom voljom, nego odlukom školskih vlasti, bila stigla kao već očvrsnula osoba, iz krajeva i okolnosti koje su unekoliko bile povoljnije u odnosu na ovdašnje bijedne, upravo felinijevske (ako ne i gore) socijalne i obrazovne prilike. Suprug Stjepan, srednjoš- kolski profesor staroga kova, a širokih vidika, osječki multikulturno i kozmopolitski okrenut gospodin-drug , Profesorici je pomogao u razvoju njezinih sklonosti i opre- djeljenja. U takvom svjetlu, golu tvrdnju da je Profesorica meni bila druga majka treba razum­ jeti kao možda nedovoljno razjašnjenu; ustvari, hoću reći kako je ona, takva kakva jest bila, na neki svoj osebujan a simboličan način, u javnu sferu posredno uključiva- la i moju majku, približujući je tako jednome području života kojemu inače pristupa nije imala. U svojoj idealnoj naglosti i nepoznavanju okolišanja, zanemarivala je Profesori- ca nekada propisane norme (iako osjećam da bez nje, upravo takve, zasigurno ne bi bilo ni mojega spisateljskog prvijenca, Lostura ) i tu je bivala najlakše zaustavljena. Ponekad labava legalistica u društvu gdje je i proglašena legalnost bila lažljiva, u ma- terijalnom je i proceduralnom pogledu bivala zaustavljana u akcijama kojima inače, sa stajališta potrebe i razuma, nije bilo prigovora. Događalo se to ne samo iz razloga što bi nekom partijskom sekretarčiću bacila u lice da je Car – ili barem njegov lokal- ni guverner – gol. Tu je onda bio kraj svakoga projekta, pogotovo ako je aktivnost popratila i drugom svojim obilježjem: brzala je i nije mnogo marila za ona pravila od kojih ima više štete nego koristi, a najčešće ih zovemo birokratsko-administrativ- nima. Tu je Črnja imao više strpljenja, tražio je od suradnikâ da se djeluje točno po propisima, pa makar se stvar zbog toga oduljila. Znao je da su, u onome što je zapo- čeo, u pitanju preveliki ulozi, ali da ga u akcijama lako mogu zaustaviti oni lošiji, sve uz likovanje zlonamjernih. U jednoj se prilici očitovao Mariju Kalčiću, meni i još ne-