Nova Istra

147 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA Imajmo na umu da u tome trenutku nije Zvane Črnja tek „pjesnik“, već osnivač i glavni tajnik Čakavskog sabora, udruge koja će, rastući iz dana u dan, uskoro postati regionalni kulturni pokret. Već na sličnoj manifestaciji, Susretima na dragom kame- nu , okupljanju ekonomista i političkih ljudi oko programa gospodarskog i ukupnoga razvoja Istre, u njegovoj kulturnoj grani u Raklju, rodnome mjestu Mije Mirkovića, Zlata Klapčić, uz asistenciju samo nešto manje temperamentne, ali duboko uvjere- ne Profesorice, nastavlja agitatorsku akciju, potpomognutu vlastitom mobilizator- skom pjesmom Poziv Istranima , nekom vrstom budnice. Akcija među nazočnima biva primljena veoma dobro, dapače, oduševljeno; bio je 4. listopada 1970., mjesec dana nakon Buzeta. Pomogla je estradna izvedba pjesme u izvedbi studenata koje je potaknula Profesorica. Ne ulazeći u veoma zanimljive i još uvijek (nakon tolikih godina) dirljive pojedi- nosti koje je Profesorica, evocirajući te dane, splela u upravo uzorno književno štivo nalik na najbolje stranice njezine kasnije knjige, upitajmo se: zašto je Zvane Črnja u Profesoričinu tekstu označen kao jedini skeptik – može se na trenutak pomisliti i „protivnik“ – u odnosu na ovu prevlast lokalnog raspoloženja za izgradnju tunela kroz Učku? Zvane Črnja, s golootočkom hipotekom, po svoj je prilici bio oprezan spram sva- kog osobnog izlaganja u nekoj javnoj stvari, napose u uvjetima dok je još aktualna, ali tek na početku provedbe bila neka vrsta dogovora s partijskim rukovodstvom u Rijeci i Zagrebu: da se može vratiti u javnost na programu časopisa Dometi (koji je zatim pokrenuo) i na programu Čakavskoga sabora što ga je već bio zamislio. Njegov osjećaj za logiku nije poticala na Golom otoku ugašena partijska revnost, nazočna i u nečlanova koji su to nekada bili ili naprosto imali neki neformalan dogovor s Par- tijom oko vlastitoga javnog angažmana. Sve mu je to, kao i druge okolnosti, govorilo da sada, kada je pokrenuo veoma važne istarske i regionalne kulturne inicijative te je najodgovorniji za njih, ne smije dovoditi u pitanje priliku koju je dobio (možda: iz- molio?), priliku za sebe i za sve nas, pa makar se radilo o tako divovskoj, a spor(n)oj stvari kao što je tunel kroz Učku. Tko zna kako će se ocijeniti pokret za tunel kroz Učku, ako ga ove dvije odvažne žene i drugi „slobodni strijelci“ uopće uspiju razgo- riti: možda upravo kao neposluh spram Partije jer iza svih srednjoročnih društve- nih planova stoji Partija, a tunel je iz prijedloga plana na republičkoj razini opet izo- stao, tko zna iz kojih viših i nedokučivih razloga. A i ne treba mnogo mozgati oko visokih uzroka tog ponovnog odgađanja izgradnje tunela kroz Učku, dovoljno je da se Partija za nešto odlučila (ili da se ipak nije odlučila) pa da o tome svaka rasprava prestane. Črnja je jedan svoj proboj upravo bio započeo; bilo je to uklanjanje zapreka između Istre i ostalog hrvatskoga nacionalnog bića, prije svega onih povijesno-kul- turnih. Njegov program nije sadržavao nekih neposrednih gospodarskih, političkih