Nova Istra

146 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI Črnja je od Komiteta htio ono što je bilo moguće, pa makar manje nego što je obuhvaćao njegov projekt, računajući na dulje rokove ostvarenja kulturnih ciljeva. Tu se radilo i o razlikama u objektivnome položaju: Profesorica se o stvarima jezika morala u školi, pred učenicima i studentima, izjašnjavati svakodnevno i bez odgode; Črnja je s nekim projektima mogao pričekati ili dijelove programa izvesti u skrom­ nijem vidu te mu je utoliko put što ga je trebao svladati bio lakši. Ali, posjedovao je nesumnjivo i više strpljenja s ljudima i ustanovama. Naprotiv, u Profesorice bilo je nešto izvorno građansko-demokratsko, a istodobno skojevsko. Zar SKOJ (Savez ko- munističke omladine Jugoslavije), uostalom, nije raspušten krajem četrdesetih godi- na jer je bio mlađi i gorljiviji od Partije, što ova nije mogla podnijeti? Radilo se o ne- kom potencijalno „opasnom“ partnerskom odnosu u nastajanju. Partija se više puta izjasnila, dapače, oštro otresla: da na sceni ne može biti nikoga, ni pojedinca ni or- ganizacije, koji bi s njome bio u partnerskome odnosu . Ovu je izričitu zabranu Profe- sorica svjesno zanemarila: Ti si Poredak i Partija, ali sam Ja pojedinac, individua sa svim svojim atributima i referencama, rođena slobodna i za slobodan život. Dakle, ako ćemo baš o partnerstvu , ne možemo biti drugo nego partneri! Radilo se, naravno, o smrtnome grijehu. Premda članica Partije nije bila, u ratu u suradnji s pripadnicima Prvog sisačkoga partizanskog odreda, izlagala se obavlja- jući tražene zadaće. Da, ali nije bila organizirana (misli se: partijski) pa joj se ta su- radnja nije računala kada je njoj, pred kraj radnoga vijeka, svaka godina odrađenog i priznatog staža bila važna. Bio je ovdje na djelu upravo školski primjer sektaštva, jedne od bolesti Partije. U svojim boljim trenucima (kongresi i sl.) Partija se izjaš- njavala protiv sektaštva kao jedne od opasnosti koje mogu zaprijetiti njezinoj čisto- ći, a time i cjelokupnom društvu, ali praktično zanemarivanje ove devijacije bila je svakodnevna praksa. Zvanu Črnju navodi Profesorica („Tunel kroz Učku postaje stvarnost“, Istarski bo- rac , br. 4/1973.) kao jedinog sugovornika na Buzetskim danima Čakavskoga sabora 1970. („početkom rujna“), koji je skeptičan prema mogućnosti da se tunel uskoro izgradi, pogotovo inicijalnim i pretežitim snagama samih Istrana. Pogotovo jer je ne- tom opet izbrisan iz prijedloga srednjoročnih društvenih planova, četvrti ili peti put, budući da „uvijek iskrsne nešto važnije“. Profesorica opisuje živo zanimanje za agita- ciju Zlate Klapčić (kojoj je ona jedna od regrutiranih pristaša) i odobravanje osoba kao što su ekonomist i politički dužnosnik Etore Poropat, mjesni buzetski dužno- snici Čendak i Marinac, predsjednici općina Pazin i Buzet te više drugih sudionika, sve do anonimnoga svijeta. Nasuprot takvog, čini se, vladajućeg raspoloženja,„...pje- snik Zvane Črnja je skeptik. Kazao nam je da je sve to lijepo, ali da smo mi ipak ro- mantičari i da se sada u ovoj situaciji više ništa ne može učiniti pa zato ne bi trebalo ni počinjati nikakvu akciju oko tunela“.