Nova Istra

145 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA mora još jednom stradavati, a časni dr. Ivo Politeo, kao i Profesoričin branitelj, od- vjetnik Ivo Maraković, brat Nine Marakovića, narodnoga heroja, njezina prijatelja i suradnika u miru i ratu, zajedno s njom (nehotice, ali zakonito!) ostaju moralnim vertikalama u obrani ljudskoga dostojanstva, negdje na rubu pameti . Profesorica, Zvane Črnja; Partija/Poredak Razlika između Zvane Črnje i Profesorice sastojala se, može biti, u ovome: Črnja je djelovao u svijetu neizrečene, ali čvrste i samorazumljive pretpostavke da će Pore- dak iz 1945. – 1946. trajati vječno. Profesorica, međutim, kao da je polazila od također neizrečene pretpostavke da taj poredak može (ne „treba“, nego upravo „može“, odnosno „jedino može“) trajati (sve) dok fatalno i nepovratno ne baci pod noge pojedinca, građanina i njegovu slo- bodu, uključujući sva ona ljudska prava što u demokraciji uz to očekivano idu ili bi trebala ići. Helsinška Treća košara ljudskih prava, pod koju nikako da u Jugoslavi- ji podmetnemo leđa, u nas se povremeno, kad bismo zbog nečega bivali prozivani, otklanjala nervozno i po kratkom postupku, s pravom jezuitskom argumentacijom nekakve lažne superiornosti. Negdje od sredine šezdesetih godina, kada je ponovno dobio mogućnost javnoga istupa, Črnja je doista pristao na kompromis između već pomalo iscrpljenog krvnika i one uvijek iznova obnovljive žrtve. Profesorica je ustrajala na momentu odgovorno- sti za nakaradu u kojoj se Poredak okamenio, s namjerom da se takav i ovjekovječi: netko je kriv jer je prisvojio mandat i vlast nad životima drugih, držeći ih u položaju podanika, s jasnim i nikada prevladanim elementima neke vrste orijentalne despo- cije, ove gadne i Europi neprihvatljive baštine još iz doba osnivača ruske boljševičke partije. Profesorica je odgovarala na prozivku od strane Partije i Poretka, braneći se legalno i pozivajući se na vrijednosti u koje se i sâm Poredak bio zakleo. U svojim najboljim danima , dakako. Pristajala je na mogućnost da bude i slomljena, ali ne savi- jena; njezino je stajalište polazilo od također neizrečene propozicije: da se i „svemo- gući“ Komitet načelno može dovesti u pitanje, da ne može biti izvan svake provjere. Naravno, u ono vrijeme i na ovim prostorima, to se nikada i nigdje nije dogodilo: slom makar i jednog pišljivog općinskog komitetića akcijom odozdo (a ne opozi- vom iz partijskoga vrha) bio je sasvim nemoguć: tako je, uostalom, bila postavljena struktura Poretka. Jer, svaki se takav komitetić može rušiti jedino argumentacijom od koje pada čitava Partija. A to ne samo da je slabim individualnim (pa i grupnim) snagama nemoguće, nego je naprosto nedopušteno i držalo bi se aktom umno pore- mećenih pojedinaca. Utoliko Profesoričina akcija i jest bila doslovno Zemljomjero- va (Kafka, Dvorac / Zamak ).