Nova Istra

144 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI istragom Profesorica utvrdila da je doista „djelovalo“ u sastavu od samo dvojice čla- nova, a ne četvorice, kako se prikazivalo (str. 170). Ipak, s takvim defektnim stajali- štem tobožnjega povjerenstva upoznao je Komitet SK partijsku osnovnu organiza- ciju u Pedagoškoj akademiji (otprije već kondicioniranu i sasvim smekšanu) i Rad- nu zajednicu , skup svih zaposlenih u toj radnoj organizaciji . Voditelj sjednice ovoga drugoga samoupravnog tijela postavlja pred uznemirene zaposlenike dvojbu: ako ne izglasaju„prestanak radnog odnosa“ nastavnici Ljubici Ivezić, izgledno je zatvaranje škole! Ovaj razlog osobito djeluje na administrativno, tehničko, pomoćno i drugo ne- nastavno osoblje jer i oni ravnopravno sudjeluju u donošenju samoupravne odluke. Nastavno osoblje, redom (ondašnji) magistri i doktori znanosti u znanstvenim i od- govarajućim nastavnim zvanjima, nije toliko borbeno ni ustrajno u očuvanju „teko- vina Revolucije“ (a sudbina Revolucije prelama se i preko ovoga slučaja); oni se Pro- fesorici prostodušno ispričavaju za odluku koju će donijeti, i to ne samo diskretno nego i javno, sudjelujući u sjednici Radne zajednice: naštetili bi sebi ako bi glasovali za njezin ostanak kao nastavnice, pa neka ih ona razumije... (i tako dalje), sve skupa nedostojno dokumenata u koje se Partija na svakom svojem kongresu, svakih pet- šest godina, zaklinjala, beskrajno mučno i do golotinje jadno (str. 165). Kakva aka- demska autonomija sveučilišta, kakve matične komisije, kakvo nastavno-znanstveno vijeće, kakav Senat i slična tijela što danas u Hrvatskoj i u drugim zemljama s kojima se mjerimo odlučuju o takvoj vrsti pitanja!? Sve je to godine 1972. u Hrvatskoj jedna smjesa samoupravljanja i udruženoga rada, a radnička klasa (čitaj: kotlovničar, spre- mačica, administratorica-daktilografkinja...) u visokoškolskoj ustanovi mora svojim nemuštim i marginalnim„stajalištima“ u donošenju odluka o nastavnom osoblju biti u pravu. Inače, jao si ga Revoluciji i vladajućoj ulozi radničke klase, njezinu garantu ! Treba li i ovom prilikom uvjeravati da je ona famozna – ali, bez sumnje, postojeća i djelujuća – Nova klasa (M. Đilas), partijsko-državna vrhuška, odlučivala uime pret- postavljenih interesa radničke klase i svih radnih ljudi , među kojima se u ovome do- datku, negdje na repu, šlepala inteligencija, ali samo ona „ poštena “... Partija se godine 1972. nije bila pomaknula ni korak dalje od one jezive 1947. i vlastitih standarda u sudovanju; uvijek i posvuda, gdje je, zajedno s cijelim Poret- kom, mogla biti prozvana i dovedena u pitanje, pa makar na najbezazlenijoj stvari. Nije, uostalom, bilo nevinog načina da se problematizira Partija; sve je bilo smrtno ozbiljno i nepomično, upravo boljševički zloslutno. Sav tobožnji napredak na koji se pozivaju površni tumači onoga vremena ne dotiče se srži stvari, ako ne želimo sad, televizijski, iz „demokratizacije“ glazbenih„šezdesetih“ i pomodnih stilova „osamde- setih“, izvlačiti neke fatalne zaključke o napretku demokracije u svijetu samoupravnog socijalizma , kako je sustav samome sebi tepao. Kao da se još jednom povampirio duh Jakova Blaževića, Stepinčeva tužitelja iz 1947., baš sada, u vrijeme kad Profesorica