Nova Istra

142 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI zahvaljujući razlozima sile koji su bili jači od sile razloga; bilo je potrebno još dvade- set godina unutarnjeg truljenja jedne nepogrešive Partije. Iščitavajući navedene stranice, osjećam težak, paralizirajući stid nad svakim da- nom što sam ga proveo u Savezu komunista Jugoslavije i Savezu komunista Hrvat- ske, kao možda najbjednijoj od svih osam jugoslavenskih republičkih i pokrajinskih filijala Partije. Srbi u Hrvatskoj znali su Jakova Blaževića, slabo plaćenog za proved- bu onako čudovišno vođenog anticivilizacijskog procesa protiv nadbiskupa Stepinca, zvati – Jakovetina ; Hrvati, uključivši dužnosnike i druge partijce, nisu u svojoj zemlji mogli ni toliko. A kakva je to suluda atmosfera bila svjesno, upravo zločinački stvore- na, kakva je monstruozna percepcija bila nametnuta javnosti pa da bi Jakov Blažević mogao zanemariti svu onu civilizacijsku pravno-političku argumentaciju Stepinčeva branitelja dr. Ive Politea, kao da se radi o hrpi smeća što se baca metući sudnicu. Dr- žali smo lekcije čitavom svijetu, a bili smo i u toj stvari na korak od Crvenih Kmera. Gotovo dvadeset godina kasnije vodila je Profesorica bitku radi sina Zorana, koji je od nje bio preuzeo ono neko iznimno nesalomljivo životno držanje. Bio je došao u sukob u radnoj organizaciji (ondašnja zajednička terminologija za statusno izjedna- čena trgovačka društva i ustanove), gdje je bio zaposlen i dospio uz majčinu potpo- ru, na sud udruženog rada te je njegova stvar (anglosaksonski: slučaj ; europski: spor , predmet ) bila dospjela sve do Suda udruženog rada Republike Hrvatske u Zagrebu. Tu je bitku vodila još 1990., nekoliko godina prije nego nas je napustila. Išao sam s njome u Zagrepčanku ; hodnicima dotadašnjeg središnjega hrvatskog suda udruže- nog rada, te komunističke svetinje (nekoliko je dana bilo nakon parlamentarnih iz- bora), gazili smo po gomilama sudske arhive; ususret mi je dolazio kolega N., sudac toga suda, sada vidno rezigniran. Kada sam ga izvijestio radi čega sam u Profesoriči- noj pratnji, slegnuo je ramenima, izražavajući uvjerenje da sud, po čijoj arhivi upravo gazimo, neće više nikada djelovati. Profesorica je preživjela i tu bitku protiv sustava s kojim se, protiv svojeg boljeg uvjerenja, i sama borila. Porecima ostaje poruka: Možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš ! Profesorica je bila žrtvom komunističkog autokratskog političkoga poretka, od kojega je bila ljudski superiornija. Žrtvom istoga poretka bili su – nehotice, ali za- konito – također i njezini progonitelji (jer su gonili boljega od sebe), a i oni koji su se držali po strani. I tako u stotinama tisuća drugih slučajeva, tijekom gotovo pola stoljeća. Svi su, ovakvi ili onakvi, zaslužili spomen u obliku jednog Trga žrtava ko- munizma (ali u glavnom gradu Republike Hrvatske), za sve one godine koje su izjeli drugima, da bi ovime i njihove bile potraćene, one prošle, a, koliko vidim, i sadašnje. Dok tako ne bude, naš će hrvatski brod stalno biti nagnut na jednu stranu, slučajno (?) onu lijevu. Potonuti u tom Sargaškom moru neće, ali vrtjet će se u krugu po svim pravilima hidrodinamike i još kojekakvog balasta iz moralne i intelektualne naše