Nova Istra

141 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA s tužbom protiv dopisnika Vjesnika i njegova urednika u Zagrebu nije prošla, pa ni na Vrhovnome sudu SR Hrvatske. U cijeloj je stvari najmučnije danas – ne i u vrijeme vladajućeg komunizma – to što Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o privatnoj Profesoričinoj tužbi zbog uvrede i klevete protiv novinarâ Mirka Uroševića i Steve Maoduša, obrazlaže svoju presudu, kojom ovu dvojicu oslobađa od kaznene odgovornosti, konstatacijom da su novinari imali razloga povjerovati u stajalište (fantomske) komisije Općinskog komiteta i nisu ga, dakle, trebali provjeravati kako bi informaciju objavili. Jer je „Sa- vez komunista kao vodeća i idejna politička snaga radničke klase i svih radnih ljudi, dužan idejnim i političkim radom usmjeravati političku djelatnost na jačanje socija- lističke svijesti i zaštitu postojećeg samoupravnog socijalističkog poretka te je i od- govoran za takav rad (čl. 10. Osnovnih načela Ustava SRH“ (str. 172). Prema tome, Partija je, već kao takva, monopolistički usrećitelj čitavoga društva i ne može lagati pa se odatle mora uzeti istinitom tvrdnja komisije OK SK – da je Profesorica primila i Ivana Zvonimira Čička (što nije, a moglo se to lako dokazati) i da je u Puli „nametala Budišu i Čička“, što je također sud mogao utvrditi (jest name- tala ili nije) da se samo malo potrudio. Dapače, sud je u drugom postupku, onom ka- znenom, pokrenutom po službenoj dužnosti protiv Dražena Budiše, odlučio da neće saslušati Ljubicu Ivezić, koja se sama javila radi svjedočenja o okolnostima puljske epizode navodnog kontrarevolucionarnog Budišina djelovanja, iako je jedino ona o tome imala neposredne spoznaje. Obrazloženje je bilo sljedeće: Sud već ima dovolj- no svjedoka. Ti su svjedoci bili neki jadnici instruirani od Partije i njima je (kao i u slučaju Stepinac, pedeset godina prije) rečeno kako trebaju govoriti te zbog njihova već prihvaćenog „svjedočenja“ nije bilo potrebno saslušati Ljubicu Ivezić (str. 173). Osobito je mučninom prožeta epizoda iz 1971., kada Profesoričin zahtjev za pri- znavanjem antifašističke suradnje zavisi od trenutne milosti ili nemilosti u kojoj se nalaze njezini predloženi svjedoci, nekolicina pripadnika famoznog Prvog partizan- skog sisačkog odreda, među njima i jedan general JNA (koji će to biti još kratko vri- jeme). U CK SKJ otvoreno joj je rečeno (str. 164) to da od svjedočanstva ona neće imati koristi jer su te osobe odjednom također u nemilosti Poretka. Objektivne li i nesumnjivo „antifašističke“ metode: okolnost je li netko surađivao s partizanima (i to onima di prima ora ), naknadno, nakon četvrt stoljeća, zavisi od trenutne političke trgovine u hrvatskoj mesnici godine 1971. – 1972. Antifašizam je pritom kao neka dječja krpenjača za nabijanje kako kome u pojedinom slučaju odgovorna, a sve to pod neupitnom vladavinom jugoslavenskog komunizma. Koliko, ukratko, činjenica o gadostima i to na svega dvadeset stranica knjige, pa da se čitav Poredak, na koji je i nehotice udarila Profesorica, sruši kao kula nekog kar- taškog prevaranta ili otkriveni blef šibicara u kolodvorskoj čekaonici. Nije se srušio