Nova Istra

140 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI Profesoričin veliki grijeh 1971. godine bio je u tome što je primila na razgovor studentskog dužnosnika Dražena Budišu i tom su prigodom veoma trezveno (ali baš je u tom času uspaničene Partije bilo uzmanjkalo svake trezvenosti) razgovara- li o tome trebaju li hrvatski studenti organizirati u Puli program u korist izgradnje tunela kroz Učku. Tunel su, tada, jedni držali potrebnim, dapače, povijesnom zada- ćom, a drugi su ga naprosto smatrali hrvatskim nacionalističkim izazovom. Znako- vito, kada je potom Profesorica odgovarala za taj magnum crimen , u tisku i u papi- rima Općinskog komiteta Saveza komunista stavljalo joj se na teret da je „primila Budišu i Čička“, iako Ivan Zvonimir Čičak nije ni dolazio u Pulu, te da je potencijal- nim sugovornicima u Puli „nametala“ ovu dvojicu, iako je Budišu veoma razumno, objektivno i upravo majčinski brižno uvjeravala u osjetljivost svakog javnog istupa u puljskoj, reklo bi se danas, militariziranoj sredini, predlažući mu da ni slučajno u krug svojega djelovanja ne uključuje radnike, ni druge skupine osim studenata, i to u strogo određenoj zadaći agitiranja za proboj tunela kroz Učku. E sada: Partija je, kao isključiv gospodar i (što da se uljepšava, koga da se danas štedi!?) tamničar u svim pitanjima političkoga života, i sama bila odredila kavez unutar kojega se živjelo i moglo politički, kulturno i, uopće, javno iskazivati „vlastita“ uvjerenja. U tome je poretku zabranjeno svako pisanje i javno objavljivanje stajališta koja su se već na verbalnoj razini i u interpretatornome pogledu veoma široko i nate- gnuto, upravo maštovito, mogla ocijeniti kao kontrarevolucionarni napadaj na temelje političkog i društvenog uređenja , kao što je takav bio i svaki neistiniti i zlonamjerni pri- kaz političkog i društvenog poretka . Dakle, mrak je bio potpun, koliko god se nekim krticama i šišmišima još danas drugačije činilo. Tužiteljima, partijskom Komitetu u Puli, koji je htio da Profesorica, zbog toga što je na razgovor primila „Budišu i Čič- ka“, što ih je „nametala“ (preporučivala) drugima u Puli i što je bila članicom Savje- ta Hrvatskog tjednika , bude isključena iz redova nastavnika Pedagoške akademije u Puli, tim tužiteljima nisu bila dovoljna sva ona zakonska ograničenja koja inače neko standardno demokratsko društvo ne bi trebalo poznavati, već su pribjegli naknad- noj proizvodnji činjenica, ne vjerujući tako ni vlastitom oktroiranom zakonodavstvu. Kako bi bili sasvim sigurni u Profesoričin odstrel, pribjegli su izmišljanju nepostoje- ćih činjeničnih okolnosti: da je u razgovoru sudjelovao i Čičak (a nije), da je Profeso- rica preporučivala po Puli susrete s Budišom (a nije). Jadno, da jadnije ne može biti. U naporu da, uza sve ove optužbe, opstane kao nastavnica na Pedagoškoj akade- miji, pred partijskim i sudskim instancijama najhumanijeg društva na svijetu , Profe- sorica se nije dala: pribjegla je nekim slabo korištenim, prikrivanim i zanemarenim, ali postojećim, ustavno-pravnim sredstvima i kongresnim partijskim deklaracijama te na kraju kao da u ovoj borbi nejednakih nije ni dobila ni izgubila. Dobila je utoli- ko što je ostala zaposlena na mjestu visokoškolske nastavnice, a izgubila utoliko što