Nova Istra

139 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA jedino onaj na duže staze. Budući da je ljudski vijek kratak, takve su osobe često do- bitnici „za druge“ i u posmrtnoj predodžbi o njima u drugih. Za sva ranija razdoblja života i službovanja našla je Profesorica povoda da u svoj rukopis unese odbljeske pamćenja o događajima iz onoga što zovemo „život“, nekad pretežno razigran (studentsko razdoblje), a kasnije okružen više puta i ambijental- nom jezom (razdoblja službovanja u mračnim hrvatskim provincijama). U svim ra- nijim etapama životnoga puta ona, uza sve doživljene strahote, nije još svedena na gologa Jozefa K. i zemljomjera K. iz Kafkina opusa ( Proces , Dvorac / Zamak ). Posvu- da su u nje opisi javnoga zalaganja i privatnih doživljaja u nekoj ravnoteži, uvijek se nekako živi i pomalo veseli i druži, pa makar pod sivim i, dapače, olovnim hrvatskim nebom. Jedino je u sjećanjima na puljsko razdoblje, završno, ali i životom najduže, sve sâm čisti i nepatvoreni Kafka, Koestler ( Pomračenje u podne ), Krleža ( Na rubu pameti ), Stjepan Vukušić ( Uskraćene blagosti ). Pa i kada navodi poimence onu neko- licinu osoba što se odmah nakon 1971. u Puli na razne načine svrstala uz nju, sve je to ispričano u službi pobližeg razjašnjenja stanja procesa i nastojanja da se dospije u Dvorac , a u stanjima pomračenja u podne , na rubu pameti i uskraćenih blagosti ni slu- čajno da bi se naznačili neki, pa i najsitniji odbljesci pamćenja koji bi se referirali na makar i jedan dan proveden u opuštenom društvu prijatelja ili bezazlenih i dobro- namjernih susjeda. U puljskoj gotovo četrdesetpetgodišnjoj dionici nema „života“, iako ga je svakako moralo biti. Pula je, još jednom nakon Joycea, bila određena da jednome posvećeniku jezika i književnosti postane, štono reče Irac, Sibir na moru . S time da Joyce nije ustrajao na rodnom irskom, kao što je Profesorica na hrvatskome jeziku, pa makar kao inačici onda legitimnog srpsko-hrvatskog/hrvatsko-srpskog. Jer se u žalosnim puljskim prilikama trebalo izboriti i za taj neki standard. Mučnina je, vidi se jasno iz sažetog Profesoričina iznošenja, izrastala postupno, ali zakonito, neminovno u odnosu na njezina ranija životna iskustva, poticana i sta- njem što ga je zatekla u Istri. Najprije, tu su epizode naslovljene s „Naši narodi“ (str. 154),„Čakavština kao književni jezik“ (str. 155),„Ali, drugarice profesorice, mi ni- smo znali da ste Vi šovinista!“ (str. 157) i „‘Hrvatski’ jezik u Juršićima“ (str. 159). Sve je to doista crescendo i uvod u onu danas novim naraštajima teško zamislivu grotesku opisanu pod naslovima „Noćni razgovor s Draženom Budišom“ (str. 160),„Kolege iz partijske ćelije“ (str. 165),„U Centralnom komitetu“ (str. 167),„U Puli misle dru- gačije“ (str. 168),„Cenzura i pranje ruku“ (str. 170),„Proces“ (str. 171) i „Iz Titove kancelarije“ (str. 174). Na tih jezgrovitih ne više od dvadeset stranica knjige Profe- sorica – jer je bila sudionica antifašističke borbe i nikako klasni neprijatelj te bi joj bilo mnogo lakše da je sve to samo sanjala – i nehotice ispisuje u jednu ruku naoko/ možda minornu, ali uistinu dosljednu i beskompromisnu, a poražavajuću anatom- sku sekciju Poretka.