Nova Istra

138 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI dina 1974., navedena kao članica uredničkog odbora i lektorica. U svim trima raz- dobljima časopisa ( Istarski borac / Ibor ) njezin je stan, uz nekoliko kraćih iznimki, bio sjedište uredništva. Profesoričin napis u pretposljednjem broju drugog razdoblja časopisa, onaj iz br. 4/1973., naslovljen„Tunel kroz Učku postaje stvarnost“, prikazuje Profesoricu u naj- boljem svjetlu kao autoricu i osobu; taj mi se tekst čini kao neka njezina nehotična, ali moguća simbolična, konačna ulaznica u Panteon zaslužnih Hrvata na istarskom tlu. Istarski borac / Ibor , prije i nakon svega njezino djelo i njezina žrtva, protegnuo se u svoje tri serije (i uz dva prekida od nekoliko godina) od 1953. do 1974. godine, čitavih četvrt stoljeća, a u prvome svojemu razdoblju (1953. – 1962.) kao jedina pe- riodična publikacija za kulturna pitanja u Istri. Ostvarivao se, uza sve zapreke i sva- kojaka osporavanja, kao edicija u kojoj su naraštaji mladih u Istri ostavili svjedočenja o nekima od najboljih strana vlastite osobnosti. Ne bih nikako mogao mnogo po- griješiti tvrdeći da su Istarski borac , klub i časopis, njezino životno djelo. Na oprezu drži me okolnost da nemam dovoljno uvida u Profesoričino djelovanje na Pedagoš- koj akademiji (kasnije: fakultetu) u Puli, no sve što znadem upućuje me na to da bi se i ondje moglo govoriti o ostvarenju vrijednom svakoga poštovanja, od onih koja ostaju i utjelovljuju se u studentima, kasnije nastavnicima. Nakon toga što se u teš- kim vremenima iskazala u Gimnaziji, gdje sam joj bio učenik, a ona meni nastavni- ca, razrednica i mentorica, mogla je, zaključujem, na Pedagoškoj akademiji i Sveu- čilištu biti jedino još uspješnija i bolja, uvjerena jednako, ako ne i više, u vlastiti put. Gorčina dolazi na kraju Nakuplja se gorčina i zgušnjava prema koncu njezina časnog radnog i životnog vi- jeka. Stojim nad završnim stranicama knjige Odbljesci pamćenja (str. 154-174), gdje Profesorica sažeto, i bez one ranije opuštenosti, kao da se stidi, umjesto da se crve- ni Poredak koji se, u osobama vlastitih idejnih sljedbenika, ni danas ne srami nad svime što je ona morala proći, kao i drugi, pred sudom Partije, tzv. narodnim su- dom i u javnosti. Profesorica je sjećanjima na sve one godine života u Puli dodijelila tek dvadeset stranica knjige, ne mnogo više nego nekim mjestima gdje je živjela tek godinu-dvije, kako je već nalagao profesorski položaj. Za mene, Istranina i užim zavičajem Pulja- nina, poražavajuća je okolnost to da puljsko razdoblje njezina, čini mi se, punoga i do kraja sadržajnoga života, obuhvaća tek ovaj manji, završni dio knjige i dotiče se jedino afera i njezinih stradanja. Ako je humanistički ideal vječan i neuništiv, kako su nas učili komunisti i mnogi prije njih, ostat će tako sve dok bude ljudske vrste: da je jedno čovjekov gubitak, trenutni i tobožnji, često prividan, a da je istinski dobitak