Nova Istra

135 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA socijalne ograničenosti, pisala je nadahnuto i mjerodavno u više navrata: još u prvoj seriji časopisa Istarski borac , pedesetih godina. Literarno nadareni i načitani imali su Profesoričinu pozornost i potporu zbog svoje motiviranosti i obećavajućih izgleda, a oni na drugome polu mogli su na Pro- fesoricu računati upravo uslijed vlastite slabe početne pozicije u odnosu na zahtje- ve škole u pitanjima hrvatskoga standardnog jezika. Sudjelovao sam u spomenutim krugovima, pa i u onom odabranom, nazvao bih ga kružokom ; nije to bila negdašnja obična blokovsko-kvartovska čitalačka grupa , nego upravo diskretno probran crveni kutić za one koje je Profesorica upozoravala na ono što bih nazvao lektirom izvan propisane; dapače: neštedimice nam je davala na raspolaganje naslove iz svoje kuć- ne knjižnice. Rabim upravo odabrani pridjev neštedimice jer se događalo to da svo- je primjerke ne dobije natrag; onako mladenački neiskusni, nismo znali cijeniti vri- jednost nekih od rijetkosti, a ni samoga čina, svi ponajviše nemarni i u nekoj vječnoj žurbi. Profesorica je, poput poznatoga francuskog izdavača, i dalje sijala po svakom vjetru , ne spekulirajući o učinku, već uvjerena u nj. Bila je to neka jaka vjera u ishod i u nemjerljiv, ali siguran domet krugova koji se šire, nešto poput onog čuvenoga svjet- skog učinka zamaha leptirovih krila na drugoj strani kugle zemaljske. Jedna bibli- ografija svega što su objavili njezini učenici i studenti svih uzrasta, danas autori na mnogim područjima, dala bi joj, uostalom, za pravo. Ovo pozivanje na još nepostojeću bibliografiju Profesoričinih učenika moram – iako se radi o svojevrsnom ponavljanju sebe samoga ( Odbljesci sjećanja , str. 193-194) – dograditi ovdje svjedočanstvom što sam ga željom urednika ondje priložio, uz de- setak drugih svjedoka. Profesorica se, u mojem prisjećanju, zalaže kod kolegice iz zbornice, profesorice matematike, za prolazne ocjene nekolicine njezinih miljenika, darovitih u svijetu književnosti, ali mnogo manje uspješnih kada se radi o matema- tici. Uvjerava Profesorica kolegicu iz nastavničkog zbora: Upiši im bez grižnje sa- vjesti dvojku, vrijedno je, vjeruj mi, za njih će se znati i kada se nitko više nas dvije ne bude sjećao! Pametnome dosta, a profesorica matematike to jest bila. U Pulu došla je Profesorica kao izgrađena osobnost Daleko od toga da je Ljubica Filipić Ivezić, u životnoj dobi od trideset pet godi- na, 1950. godine u Pulu stigla (da bi se ondje zadržala idućih 45 godina, odnosno zauvijek) kao netko mlad i neiskusan. Na str. 109-110. knjige Odbljesci pamćenja ostavlja nam dirljivo superiorno svjedočanstvo o mladom njemačkom časniku elit- nih SS-jedinica, profesoru povijesti, od ranije pripadniku Hitlerjugenda , koji ju je u Hrvatskoj Kostajnici kriomice posjetio negdje koncem 1944. godine, uznemiren