Nova Istra

134 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI go: neka se vidi da je ideologije stvorio slab čovjek, a da nije dobro kad ideologija čovjeka pritisne do obnevidjelosti. Da, ali u tom bi slučaju „gradivo“ bilo još opšir- nije nego danas, a već smo se više puta zakleli da ga treba reducirati, modernizirati, svesti na podnošljivu mjeru. Možda upravo dati više mjesta zapostavljenoj duši ; zar ne stane navrh igle te ne zauzima neki vidni prostor? Možda to zastupam iz neke davne, još pretkršćanske uskraćenosti? Koliko se prisjećam, gurali su nas više prema Sparti, a mi smo slutili da ima negdje i Atena, no nije nam bila suđena. Profesora fi- lozofije nismo viđali mjesecima. S predvojničkom se obukom to nije moglo dogodi- ti. Kretali smo se svakoga dana među antičkim ruševinama, a nismo znali da postoji razlika između jonskog i dorskog stupa. Gimnazija, jedina u gradu, bila je realka, ne imenom, već via facti , malo i odveć. Među učenicima, mladima uopće Općenito je Profesorica sa svim svojim učenicima (ne sjećam se iznimki) činila neki nepisan krug i sudjelovala u njemu, dapače, oblikujući takvu vrstu vlastitoga utjeca- ja. I nije pritom odveć marila za oblik, već za suštinu vlastitoga htijenja, što je uve- like olakšavalo zadaću našoj percepciji, ali i posao njezinim protivnicima: hvatali su se vanjskih formalnih okolnosti, često smiješno uzgrednih i ni u kakvome odnosu prema suštini stvari, kao da smo u PatkovgraduWalta Disneyja. Tako bi diskvalifi- katori najlakše svakoga ocrnili, osobito pred Komitetom, vojnom i partijskom jav- nošću ili pred državnim tijelima, uključujući sudstvo, gdje se uvijek išlo – kao, uo- stalom, i danas – na lakše i jednostavnije stereotipne načine procjenjivanja stvari. Tako je partijskim, državnim i vojnim instancijama bilo udobnije. I lakše. Profesoricu, nakon tolikih godina, još jasno vidim kao sudionicu u različitim uče- ničkim krugovima: kao nastavnicu i razrednicu, zatim u poslovima koji su se nekada nazivali slobodnim aktivnostima školaraca, u ovome slučaju kao inicijatoricu školske literarne skupine, a odatle i literarnoga kluba te klupskoga časopisa Istarski borac . Po- sebno je vrijeme i pozornost posvećivala onima koje je držala nadarenima i pritom nije štedjela ni truda, ni uvida u vlastitu kućnu biblioteku stvaranu zajedničkim na- stojanjima sa suprugom Stjepanom, autorom prvih takvih edicija u nas kao što su bile Leksikon nobelovaca (Glas Istre, 1964.) i kasnije Nobel i nobelovci . Ako se uzme (a treba Profesorici i to nastojanje upisati u zaslugu) da je onima kojima je „išla knji- ževnost“ na svakojaki način pomagala jer su bili nadareni u njezinoj sferi, a za dru- ge se neke učenike brinula zbog njihove jezične uskraćenosti, onda je Profesoričin napor ovdje tek naznačen, a nikada i nigdje do kraja potpuno opisan. O učeničkim manjkovima i traumama na jezično-kulturnom području te o načinima na koje su se sva iskušenja gomilala i djelovala u učeničkoj nutrini, pojačana različitim oblicima