Nova Istra

133 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA Ljudi i prilike Nije jednostavno prikazati ondašnje vrijeme onima koji ga nisu proživjeli (mlađi- ma – zbog njihove dobi, starijima – jer su ga najvećma prespavali u nekoj vrsti od Partije/Poretka induciranog medvjeđeg sna). Danas je i svako stravično lupetanje, izvan svake elementarne logike i obzira, samo nužna strana prava na govorenje, stvar dnevne mentalne higijene, nacionalne i pojedinačne. U vrijeme stradavanja Profe- sorice, javna govorenja i pisanja, pa i rijetka u javnost prošvercana lucidna upozo- renja na ono što nam se događa i što će nam se dogoditi, bila su ne samo zabranje- na – onako rutinski kao što su danas zabranjena zagađivanja javnih površina od strane pasa – nego i praktično-tehnički nemoguća, ako baš niste zapeli bacati letke s nebodera u Ilici 1, što je donosilo zajamčenih više godina robije. Na prste jedne ruke moglo se nabrojiti one koji bi se takvoga galilejskoga posla prihvatili, a mogli su dobiti neki „normalan“ publicitet, osim sumarno u crnim kronikama, još jedi- no u inozemstvu; pojedinac, ako je svoj napis ili intervju uspio plasirati u svjetske uglednije medije, bio je za režim osobito opasan. Bili smo ovdje, kod kuće, toliko dresirani i selektivno hranjeni (nekom vrstom„Bebivita“ i drugim dječjim papica- ma) dopuštenim informacijama, da su se ispadi pojedinaca izvan dopuštenoga dr- žali više mentalnom poremećenošću. Takve su bile prilike. A ljudi? Kao da su htje- li dati za pravo Mihailu Laliću kad tvrdi da je ljudsko meso kvarna roba (iz romana Lelejska Gora ; nije mi pri ruci da bih ga uredno citirao). Ta mi se tvrdnja oduvijek činila kao srž Lalićeva protagonista Lada Tajovića dok se skriva u spilji; vrijeme je gadno, 1942. u Crnoj Gori. Sad, u kakvome su odnosu (ako uopće jesu) Lalićeva rezignirana tvrdnja o kvarno- sti ljudskog mesa i činjenica da ja ovdje, a nakon tolikih godina, uzvikujem u povodu Profesorice: Santo subito ? Ili se možda treba kloniti toga da se zapletemo u (uvjetno) tjelesno pa ići, također beskompromisno, na pitanja duše, dimenzije stvari, čini se, zanemarene u vrijeme Profesoričinih borbi? U praktičnom partijskom radu i svakom radu pod nadzorom Partije duša nam, koliko se sjećam, nije bila potrebna. Jednako kao ni izvedene kategorije kao što su savjest i stid, koje nisu bile na nekoj cijeni, osim možda kad ih se moralo izigravati (glumiti, izbjegavati). Ali kako da u tom slučaju Profesorica izađe nakraj s tolikimNovakima, Cankarima, Kranjčevićima, Držićima, Krležama, Njegošima, Domanovićima, Kočićima, Tadijanovićima, Radičevićima, Ši- mićima, što nam ih je sve predavala, i to uvjereno, jer da nije bila uvjerena, ne bi bila onako zarazno uvjerljiva? Sve sama pitanja. Što od njih danas unijeti u neke školske kurikule? Možda bi najbolje bilo prikazivati sve svjetonazore, barem u nekom kraćem, organiziranom pregledu, ali ne kao do sada, već s potrebnim odmakom i orlovskim pogledom odoz-