Nova Istra

132 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI aktivizmu Profesorice. U čudu, utvrđujem da u memoarskoj Profesoričinoj knjizi imamo o Istarskom borcu , klubu i časopisu, objavljene tek dvije fotografije, a nimalo pisane faktografije, ali to je vjerojatno zato što mi iz Istarskog borca ipak nismo bili neposrednim uzrokom njezinih stradanja i trauma, a knjiga je, barem završnih dva- deset stranica (puljsko razdoblje života i rada) – knjiga o stradanjima. Rast književne i kulturne periodike u Puli (vrijedi za hrvatsku Istru općenito), započet 1953. onim malim sjemenom što ga je zasijala Profesorica, nije se od tada zaustavljao, već se prometnuo u izdavaštvo cijenjeno i u hrvatskim razmjerima, sve temeljeno na oduševljenju kojemu se kasnije pridružio neophodni profesionalizam (pa i gospodarsko-izdavačka dimenzija), ali uz stalno kolebljivo držanje mjesnih i re- gionalnih vlasti. Vlast financira izdavaštvo, ali mu u nekim slučajevima, onako pravo partijski, zadaje teške udarce iz ideološke sfere. Od kakvih se, nakon 1978. godine, više neće oporaviti list Ibor , treća inačica Istarskog borca . Početkom 1954. godine, namjesto dječjih stripova, u klubu Istarski borac u ruke mi je došao zagrebački časopis Krugovi (dobro, čitava ta, kao i sljedeća godina prošla mi je u znaku dvovlašća s Vjesnikovim zabavnikom Petkom ). Preobrazbu najviše za- hvaljujem Ivanu Slamnigu jer mi je njegova zaigranost olakšala prijelaz preko toga doista zahtjevnoga visećeg mosta. Svojim oštrim, suzdržanim hemingvejskim dis- kursom Vojislav Kuzmanović bio mi je također prihvatljiv već na onoj njegovoj do- slovnoj razini, kao neka začarana naracija iza koje se očito nalazi još jedno područje, za koje, mišljah, nisam još dorastao; dao je čitavom prijelazu zanimljivu crtu. Mekši i živahniji, sklon čaroliji, bio je Slobodan Novak. Mnogo se toga događalo u idućih nekoliko godina, gotovo istodobno; smjenjuju se senzacije s trenutnim i s odgođe- nim djelovanjem. Tako, iz procjepa, kamo je bio gurnut i tavorio između Zimskog ljetovanja i kasnijeg Proljeća Ivana Galeba , gostuje u Istarskom borcu Vladan Desnica. Najavljujući njegov dolazak (mogla je biti upravo 1957. godina, koji mjesec prije De- sničine velike iskupiteljske knjige), reče nam Profesorica da pisac koji će nas pohoditi nije baš iz prve garniture, ali ima zapaženu zbirku pripovjedaka Olupine na suncu i neka je iščitamo prije susreta. Bio je ugodan sugovornik i nekako spokojan u odnosu na okolnosti koje su ga pratile od njegovih prokazanih savjeta mladim piscima , a ni lucidnu trezvenost i neherojsku prozaičnost Zimskog ljetovanja pisci-komesari nisu mu još bili zaboravili; pod istim krovom kao da nije bilo mjesta za jedne i za druge, iako je bilo i onih ( Joža Horvat) koji su osjetili kako je to naći se najprije s jedne, a potom s druge strane barikade. Desnica nam je tom prilikom interpretirao – nama, još balavcima – priču Pravda . Nakon tri godine upisao sam se na Pravni fakultet u Zagrebu, no više nije bilo Krugova ; bio je Književnik .