Nova Istra

131 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA kako zatomljeno sućutan. Iz takvoga ozračja što sam ga dijelio s razrednim kolega- ma ušao sam, dapače, u odabrani krug, gdje je komunikacija s Profesoricom bila još vrsnija i življa: među sudionike literarnog kluba Istarski borac . Nedostajao je samo onaj trenutak avanturizma što ga mogu unijeti muški vođe, pa da druženje postane slično onom poznatome u filmskoj inačici u Društvu mrtvih pjesnika . Uostalom, tko mi je kriv što Profesoricu nisam pratio i na putovima izviđačkoga pokreta; ostvarivao se ondje još jedan krug njezina aktivizma, gdje danas, nakon knjige Odbljesci pam- ćenja , prepoznajem ponovno onu njezinu snalažljivost željezničarskog djeteta. Tro- jica Profesoričinih sinova bila su odgojena kao izviđači (internacionalno: skauti ), a izviđačke teme u časopisu Istarski borac nisam, vidim to tek danas, dovoljno opažao. Profesorici se, osobito kada se dovela u ulogu organizatorice, uza svu vlastitu in- tuiciju i životno iskustvo, znalo dogoditi da ne uzme u obzir sve one potrebne odre- đujuće okolnosti (u čemu je, recimo, Zvane Črnja bio nepogrešiv). Istovremeno je vlastitu odvažnost i nesvjesno projicirala na druge, kao poziv i kao očekivanje. Ja, pak, ma da sam bio i Bernard Vukas, nisam baš svaku utakmicu mogao odigrati na visokoj razini, što u Profesoričinoj nagloj reakciji u jednome slučaju nije moglo naići na razumijevanje. Naime, jednom sam, umjesto da za ponedjeljak napišem redovi- tu zabavnu proznu crticu (nominalno: domaću zadaću), otišao najprije u ribolov, a onda na tribine nogometnog igrališta N.K.„Uljanik“ (igrala se Hrvatsko-slovenska liga). Bio sam se slomio od stalnih očekivanja, usmjerenih na moju ne baš robusnu osobu. Kad sam u ponedjeljak došao bez domaće zadaće i tu okolnost, uz slijeganje ramenima, objavio Profesorici, povisila je glas: da će me za to egzemplarno kazniti! Razgovor se vodio u hodniku, a kad su nakon nekoliko časaka stali u razredu akla- mirati: Albino, Albino ..., ne bi li me prozvali da čitam sastavak, smiri ih Profesorica, nekako ohlađena spram mene, a i njih samih: – Pustite Albina na miru! U svemu je na kraju bilo doista nečeg egzemplarnoga, ali ne bih pouzdano znao reći: što i kako. Literarni klub Istarski borac , mjesto i vrijeme O literarnom klubu Istarski borac i o istoimenome časopisu ima objavljenih svjedo- čanstava, iako je tema daleko od toga da bude iscrpljena. Knjiga prof. Ljubice Ive- zić povod mi je da pribilježim neka sjećanja na prvo razdoblje našega okupljanja, pedesetih godina prošloga stoljeća, onoga herojskog doba kada se u Puli počinjalo ispočetka, nakon više od četvrt stoljeća bez školskih i kulturnih ustanova i udruga na hrvatskom jeziku (1919. – 1947.). Ako je, polazeći od lošeg stanja stvari, prijed- log da se osnuje jedan časopis mladih potekao od Stjepana Ivezića, supruga naše Profesorice, a naslov glasila predložila jedna od njezinih učenica, kad se sjetim tih vremena, učini mi se da sve ostalo pripada isključivo neumornom i svakodnevnom