Nova Istra

130 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI kvalifikacija imala šest razreda talijanske osnovne škole prožete temeljitom fašistič- kom isključivošću. Na odgojno-obrazovnom obzoru mojih rodotelja Hrvata nigdje nije bilo. Predala me je majka u ruke budućoj sveučilišnoj nastavnici u područjima kao što su hrvatski jezik i književnost, metodologija nastave jezika, dječja književ- nost, lutkarstvo, mediji... Do tada mi je razrednica bila jedna profesorica zagrebač- kog purgerskoga podrijetla; nakon iskustva s njom (nazvat ću je gospođa K.), znao sam bolje cijeniti to što sam od Profesorice primio, što trenutačno, što u popudbinu. Bilo mi je već suđeno doživjeti ono na što je Profesorica stalno ukazivala: nizak polazni kulturni i socijalni položaj ondašnje domaće istarske djece. Manjkovi su se, gotovo u vidu neke nevidljive, ali nazočne batine, iako ne u onome najtežem obliku, prelamali i preko mojih leđa. Tako sam jednom, iznoseći neku pisano-usmenu zada- ću, neki referat o zadanoj temi, glasno pred razredom i razrednicom, spomenutom gospođom K., naziv njemačke ratne rakete „V-1“ i „V-2“ pročitao: „Ve-jedan“ i „Ve- dva“, onako pravo bezazleno, vukovski. Nije se mogla svladati, već se primila za glavu, upravo teatralno (u svoje suzdržane majke nisam to nikada doživio te me čitava stvar prilično prepala), pa me stala oponašati i skandalizirati se. Povremeno se, nažalost, na taj motiv vraćala sve do kraja sata, koji se baš ovoga puta beskrajno oduljio. Pra- vo mi budi: otac mi je u to vrijeme imao noćne more nakon dvogodišnjeg njemač- kog logora u Hannoveru, a ja nisam znao da se ime grada treba izgovarati: Hanòfer . Pa su me zakonito i pravedno dostigli njemački ratni projektili „Ve-jedan i Ve-dva“! Uskoro, dok sam se tek oporavljao od ovoga incidenta, evo ti još jednoga. Moja majka (rekoh: pet razreda talijanske osnovne škole i godinu opetovnice, ukupno šest, kao pripadnica školske organizacije „Piccole fasciste“ od 1926. godine pa do kraja kratkoga školovanja) uputila me jednog dana iz kuće s ispričnicom za neki izostanak. Ispričnica je bila skromna, tek četvrtine od formata A4. K tome, kišilo je pa je maj- ka, više brižna i oprezna nego što bi bila u dosluhu s pravilima dopisivanja u boljem svijetu, papirić još savila i krajeve umetnula jedan u drugi, tako da se izgledom mo- gao zamijeniti za ono papirnato pakiranje u kojemu se u ljekarnama kupovao kom- binirani prašak . To je na jedan meni sasvim neočekivani način začudilo, pa i uvrije- dilo razrednicu, gospođu K., koja je trenutno ismijala oblik ispričnice, uvjeravajući me pred razredom da to doista nije ispričnica, već možda – kombinirani prašak! I ponovno se na sporni motiv vraćala nekoliko puta, dok ga nije, čini se, izgustirala; jedva sam dočekao zvono. U Profesorice, koja je kao razrednica naš razred preuzela iduće školske godine, ni- šta se sličnoga nije moglo dogoditi pa je ta spoznaja bila izvor nekakvog spokoja, koji sam zamijetio i u drugih u razredu. Zavladala je stanovita opuštenost. Pojam empati- je u ono vrijeme još dugo neće biti u uporabi, tako da je Profesoričin odnos, osobito prema onim potrebitijima, bio – da pribjegnem drugoj mogućoj terminologiji – ne-