Nova Istra

129 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA takve je građe da će izazov prepoznati. U doživljaju prikaza i istupa roditelja, očito gradskoga proletera, Profesorica želi istarsku dramu internalizirati u svim njezinim stranama i nijansama. Osobno, bio sam u boljem položaju nego sin neimenovanog radnika: bili smo radnici-seljaci ili, bolje: seljaci-radnici, sa svojim životom na selu. Između dvaju svjetskih ratova škola jest talijanska, ali se kod kuće, a opet, nadohvat grada, govori hrvatski. U škrinji držale su se naše knjige, bio je to život u krugu dje- dova i baka koji su prije 1918. pohađali hrvatsku osnovnu školu, živa je kačićevska književna predaja, kao i ona usmena, narodna deseteračka. Svega sličnoga bio je lišen ovaj gradski sirotan koji je, eto, pred vratima treće dobi i govori glatko jedino talijan- ski, na hrvatskome se snalazi teško, a dijete je svojevoljno uputio u hrvatsku školu i osjeća se Hrvatom. U životu kraja gdje je proživjela čitavu drugu polovinu svojega radnoga vijeka, vidimo, sudjeluje: preko učenika uvučena je u dramu njihovih rodi- telja, čitavih obitelji i socijalnih skupina. Mirnodopske i ratne traume jednako su žive. U godištu 1955., deset godina od konca rata, obavljeno je u Istarskom borcu 58 priloga u prozi koji govore o mirno- dopskim i 12 o iskustvima autorâ vezanih uz rat; radi se o osobno proživljenome ili o napisanome na temelju pripovijedanja bliskih osoba. Godinu dana prije, 1954., u prvom potpunom godištu Istarskog borca , temu iz rata nalazimo u 19 priloga; u od- nosu na 113 priloga koji se tiču mirnodopskog, poratnog vremena. Još jedan prilog odnosi se na „zabranjene igre“, igru oružjem i streljivom zaostalim nakon rata. Pri- lozi vezani uz rat u 11 se slučajeva bave „trećim licem“, a u osam u prvom licu opisu- ju osobna, dječja iskustva svojih autora. Izdvajam crticu Marije Špigić i njezin opis odlaska u smrt oca („Moj otac“, Istarski borac , br. 7/1954.): U fašističkoj je tamnici, uslijed mrcvarenja, otac oglušio. Kasnije, na dan svoje pogibije, dolazi iz neimenova- nog skrovišta u kratak posjet kući. Dok se s ocem nalazila skrivena u vrtu, oglase se zvona koja pozivaju mještane da se sklone u šumu jer nailazi okupatorska jedinica, iz čijeg je nastupanja očito da se sprema zlo. No, otac je od pretrpljenih muka gluh, a kćerka, djevojčica, ne upozorava ga na zvonjavu jer strepi da bi u tom slučaju smjesta otišao, a toliko ga je iščekivala. Majka stiže prekasno. Epilog: otac biva uhićen i od- veden bez povratka. U još dvama prilozima autori oživljavaju sjećanje na odvođenje bliskih osoba koje se nisu vratile (otac) ili na skončavanje rođaka koji u krvi umire pred njihovim očima. To su godine kad Istarski borac doslovno opravdava svoje ime. Jedna egzaltirana razrednica i jedna razrednica „druga majka“ Kad ustvrdim da mi je Profesorica bila (i) druga majka, hoću kazati da me rođena majka ( biološka , kako se to danas ružno govori i piše) predala u ruke njoj, nastav- nici i razrednici, dok sam pohađao današnji šesti razred osnovne škole. Sama je od