Nova Istra

128 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI Što gore, to bolje! Pod tim naslovom Profesorica najprije daje angažiran prikaz nimalo jednostavnih međunarodnih odnosa i svojevrsne pustoši koju je u Istri ostavila talijanska vla- davina, s dugoročnim učinkom na „generaciju od 1910. do 1943.“ U ovom napisu ( Istarski borac , br. 7/1954.) uspoređuje ponašanje vlasti NDH za rata u području rodnoga Siska s fašističkim djelovanjem u Istri: „Samo zbog neprijateljske taktike istarska su djeca živjela mnogo bolje nego njihovi mali vršnjaci u Italiji. Gusta mre- ža dječjih ustanova: jaslica, obdaništa-vrtića, trebala je pokazati istarskom čovjeku kakvo blagostanje nosi fašistička Italija, a ujedno se vrši brzo talijaniziranje onih mališana koji nisu mogli da se brane...“ Slijedi opis obitelji s početka pedesetih go- dina u Puli, gdje se majka stalno žali kako je prije, za vrijeme Italije, bilo bolje: pod njezinim utjecajem bježi preko granice zaposleni osamnaestogodišnji sin, mehani- čar koji „majci donosi mjesečno 9.000 dinara, dok muževa plaća sa dodatkom na dvoje neopskrbljene djece iznosi 12.500... To bi svakako bilo dovoljno da porodica od pet članova skromno živi, kad muž ne bi bio pijanac...“, iznosi Profesorica svoju argumentaciju. Sin u pokušaju bijega biva uhićen i osuđen na zatvorsku kaznu te „ostaje bez svega“. Profesorica zatim kazuje kako je u takvome ozračju naišla na je- dan zbiljski ljudski i obiteljski čvor koji istarsku sliku čini još složenijom: „Živo mi je pred očima jedan ostarjeli radnik, koji se oborio na nas nastavnike, naročito nastavnike hrvatskog i srpskog jezika.‘Vi našu djecu u hrvatskim školama rušite, a ne bavite se dosta s njima. Oni nisu glupi, ali njima je teško, jer slabo znaju jezik. Evo, ja sam išao u talijanske škole i meni je lakše govoriti talijanski nego hrvat- ski. I moja žena govori s djecom talijanski, ali mi smo Hrvati, i ja sam svoje dijete dao u hrvatsku školu, a on mi već dvije godine pada iz hrvatskog jezika. Vi profesori ne smijete našu djecu mjeriti s djecom koja su došla iz krajeva gdje se čisto govori. Našoj djeci treba posebnu pažnju posvetiti, raditi s njima drugačije nego s ostalima’...“ Pro- fesorica nastavlja: „Nisam mogla zaustaviti bujicu njegovih ogorčenih riječi. Htjela sam mu reći da se mi tim problemom u školi bavimo, da smo strpljivi s djecom, koja slabo znadu jezik, a onda sam pod navalom njegovih riječi morala sama sebi priznati da se s još više pažnje i zalaganja moglo i više postići. Da, moglo se i mora...“ Profesorica, intimno, ide do krajnjeg intelektualnog i moralnog ishoda ovoga do- gađaja: to su trenuci kad drugome priznajemo da nas je s razlogom izbacio iz kolo- tečine što si je svatko od nas pomalo dubi, kako bi lakše rutinski prolazio kroz ne- brojena iskušenja ovoga svijeta. No, priznati i prihvatiti nešto takvoga, neku ozbilj- nu osobnu posljedicu, tu smo već na vratima grčke katarze, ovoga puta u posebnom, istarskome ključu i u središtu s osobom čija moralnost čini od nje jedan otvoren humani sustav, pripravan na promjene kad je podvrgnut istinskome izazovu, i od