Nova Istra

127 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA godine ). Za roditelje, nestalo je u kući svake dvojbe: mora se Albina uputiti na školo- vanje. Profesorica je i ovoga puta bila ona tiha voda koja djeluje desničinski, negdje tu, sasvim pored nas. Ali, u amfiteatar, eto, ipak boljega od mene nije mogla poslati. Žalosnog li pokazatelja. Gotovo od samoga početka službovanja u Puli Profesorica je pohvatala sve naše istarske manjkove i zaostatke: srčano, znalački i svakako intuitivno, jer stanje u koje- mu se zatekla očitavala je nepogrešivo. Ćutila je ona svu pubertetsko-adolescentsku muku svojih istarskih učenika i o njima pisala pripravno, više puta u Istarskom borcu . Bio je to, dapače, osnovni motiv njezinih javljanja u časopisu koji su pratili srednjoš- kolci (a neki u njemu i objavljivali), a s ne manje pozornosti i njihovi roditelji, koli- ko je kome obrazovanje već dopuštalo, kao i poneki cenzor. Kada se radi o epizodi iz 1959. godine, podijelila je sa mnom, saznao sam to tek 1988., onaj otužno-mučni osjećaj bespomoćnosti s kojim su se sudarila naša mladenačka upinjanja, taj istar- ski osjećaj kulturne i socijalne nedostatnosti. Jer djece građanskoga podrijetla među istarskim Hrvatima naprosto nije bilo. I eto odbljesaka pamćenja Profesorice i, povratno, mojih odbljesaka njezinih od- bljesaka, interferencije njezinih i mojih krugova. Takvo križanje i prožimanje u medi- ju mora nazivamo u Premanturi štigac , čemu odgovara jedno od značenja bibavice , u hrvatskome jezičnom standardu. O Premanturi imala je Profesorica, kao i o drugim naseljima iz kojih su dolazili njezini učenici, prilično izoštrenu predodžbu. Sliku o rodnome mi mjestu mogla je steći iz dječačkih pričica što sam ih, počevši od godine 1954., ispisivao kao domaće zadaće; morao sam ih čitati ponedjeljkom, na veselje ra- zreda: ako je Albino napisao dovoljno opsežnu i zabavnu pričicu, o kojoj se može i razgovarati, neće Profesorica nikoga drugoga stići prozvati. A kako nije voljela osta- jati na pola puta, tako je, na štetu jednog sveščića Istarskog borca , bez mojega znanja pripremila i 1957. godine objavila (dijelom izmolila u Tiskari!) zbirčicu mojih crti- ca pod naslovom Losture . Takvih malih svjetova kakav je bio moj Profesorica je pohranila u sebi tko zna ko- liko, jer nije bio malen broj onih koji su objavljivali u Istarskom borcu . Međutim, ima- la je dovoljno načina da se pozabavi i onima koje je morila sasvim druga briga jer im je „teško išlo“ čitanje i izražavanje na jezičnome standardu. Ostaje nejasno: kako se jedno jedino nam zadano vrijeme može istodobno upotrijebiti u više svrha, a svaka traži potpunu osobu? Jer, već je sâm Istarski borac bio čitava jedna misija.