Nova Istra

126 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI pogrešive zaključke. Od važnosti je Njoj, jednako kao i u mojem doživljaju stvari, što mi je odgovor ipak priznat, kao i razlog što ga je iza toga (ipak) izbjegnutog debakla ona vidjela. Čitav je ishod mojega nastupa, naime, upućivao na slabu održivost svake optimistične tvrdnje prema kojoj bi Mate Balota među mladima u Istri bio ne samo popularan nego i egzaktno, svakodnevno poznat. Nije bilo, nažalost, tako. Baloti- ne smo pjesme poznavali, koliko smo uopće za njih znali, onako škrto odmjereno i selektivno, iz prigodnih listića umnoženih na pisaćem stroju ili ciklostilom, iz tko zna kojeg to nama nepoznatog i nedostupnog izvora što ga nitko od nas nije imao prilike vidjeti, sve veoma oskudno i kao da je tek u uskoj službi pripreme za neki estradni školski nastup. Dragog kamena u vidu knjige koja bi bila na raspolaganju u knjižarama, pa odatle ni u našim domovima, naprosto nije bilo. A nije ga bilo jer se od 1947. nadalje (sve do 1971.) nikada i nigdje zbirka nije objavila kao knjiga s ulo- gom, pa i misijom, pa ni ondje gdje je bez daljnjega trebala biti brevijar, naš istarski Prešeren, Šantić, Racin ili Njegoš, da se osvrnem tek na susjedstva. Za posebnu je raspravu: kakvo je to u Istri bilo političko vodstvo, ali i ono u kulturnim i obrazov- nim institucijama, kada nije uočilo tu nacionalnu i kulturnu potrebu, veliku poput Učke? Je li se radilo o tome da se ovim ograničenim sustavom ceduljica što smo ih dobivali uoči školskih priredbi, kako bismo pripremili recitaciju, nastojala izbjeći ili barem umanjiti čitava ona tradicionalna, u zbirku organski ugrađena seljačka tradi- cijska, vjerska i moralna crta Balotina pjesništva, k tomu i u vrijeme kada je u Istri bila otvorena zagrižljiva i veoma isključiva protucrkvena fronta, a povijesna su pita- nja bila onoliko važna koliko su se mogla dovesti u vezu s ulogom Partije? Nije li u svemu Balota pao kao uzgredna žrtva? Ili se naprosto radi o tome da smo, logikom vlastite deficitarnosti, nove škole u Istri nakon 1945. koliko-toliko organizirali admi- nistrativno i pedagoški, ali za širu istarsku obnoviteljsku kulturnu akciju nije bilo ni pravoga osjećaja, ni snaga? U svakom slučaju, okolnost da je moj odgovor na pitanje postavljeno mi na sceni amfiteatra, iako doslovno netočan, ipak priznat kao prola- zan jer je bio negdje „blizu“, govori čitava poglavlja, tj. polazna bi tvrdnja bila ta da se u Puli godine 1959. podnosilo i prihvaćalo ono što se ne bi natjecatelju ni u Zagre- bu niti valjda nigdje u Hrvatskoj. Iza toga stoji sav onaj naš „istrijanski“ jad i bijeda, protiv čega se Profesorica, prije svega na području jezika, borila upravo herkulovski. Drugi neki natjecatelj ne bi bio znao ni toliko! Konačno, maturalna mi je zadaća iz hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog jezika i književnosti bila ocijenjena mjesec-dva kasnije na natječaju saveznog omladinskog lista Mladost u Beogradu kao jedna od pet najboljih, opet zaslugom Profesorice, koja je zadaću onamo poslala i ne pitajući me. Bio sam nagrađen s 5.000 dinara, koliko sam upravo od Radio Zagreba tako- đer bio primio kao utješnu nagradu za nastup u Areni (nakon što sam se provukao s Balotom, pao sam na sljedećem pitanju; trebalo je odgovoriti: Eugen Kumičić, 1883.