Nova Istra

125 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA mušto, prepoznavala je sve one na školu dograđene potrebe, mogućnosti i zahtjeve jedne prvorazredne misije. Vrline, one što sam ih Profesorici pripisao, a lako moguće i neke druge, velikim se dijelom nalaze u osnovi i iskustvima što stoje iza njezinih objavljenih radova, kao što je onaj u zborniku znanstvenog skupa i kulturne manifestacije Susreti na dragom kamenu iz 1988. godine , pod naslovom „Utjecaj ličnosti i djela Mate Balote na mladu istarsku književnu generaciju u prvom desetljeću poslije oslobođenja Istre“ ( Susreti na dragom kamenu , knj. XVI.). Nakon što je u tome radu imenovala nekolicinu starijih kolega, učenika koji su 1959. već bili završili srednjoškolsko obrazovanje, sva snaga Profesoričine mnogo kasnije evokacije (1959. – 1988.) kao da se sručila na moja nejaka maturantska leđa iz te, 1959., godine. Kada se radi o temi kojom se bavi, Profesorica me, sve pojačava- jući argumentaciju, navodi najprije kao autora izvješća, koje sam upravo na njezinu zamolbu bio pripremio za Istarski borac u povodu akademije u čast Mirkoviću-Ba- loti u puljskom kazalištu. Recimo da je moj prikaz svečanosti u povodu 60. obljet- nice života našega barda dao povoda Profesorici da ustvrdi kako je Balota pedesetih godina u Istri među mladima bio donekle poznat, ali pretežnim dijelom iz čuvenja i kao pomalo legendarna osoba. Dirnula me, međutim, završna tvrdnja, jedan od- bljesak pamćenja što je 1988. mogao nastati jedino u Profesoričinim promišljanjima. Epizodu sam i osobno od svojih maturalnih dana držao jednako važnom i višestru- ko znakovitom. U onome uzrujanom maturalnome jazu između konca srednje škole i neizvjesnog upisa na neki od meni uglavnom tajanstvenih fakulteta, zapalo me, opet na Profe- soričin prijedlog, sudjelovati u radijskom nagradnom kvizu od one vrste popularnih „Ostavi ili udvostruči“, ovoga puta u Areni i o temi književnosti u Istri i o Istri. Usred krcatog amfiteatra, umjesto da se pripremam za maturalne ispite, trebao sam izaći na megdan s čitavim tim književnim korpusom; odbiti nisam mogao jer bih bio mo- rao poreći Profesoricu, i to upravo pred urednikom radijskog projekta, Vladimirom Mirkovićem, sinom Mije Mirkovića-Mate Balote. Odbijanje nije bilo moguće, pri- prema za nastup nije moglo biti i u svemu mogao sam se pouzdati jedino u sretnu zvijezdu, kao i u Profesoričinu preporuku: da ona za takav nastup ne može predlo- žiti nikoga prikladnijega nego što sam to, avaj, bio ja. I sve je navečer protjecalo uz zvižduke potpore pripadnika Ratne mornarice u bijelim odorama na prepunom stepeništu amfiteatra i nešto tišu publiku u parteru. No, na pitanje na koje je trebalo odgovoriti naslovom Balotine pjesme Sipe piva , is- palio sam jedan defektan odgovor: Sipin kanat . Nakon tri desetljeća (1959. – 1988.), Profesorica taj ključni trenutak mojega na- stupa bilježi kao okolnost na kojoj će se interpretativno zadržati i zatim izvesti ne-