Nova Istra

123 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA Profesorica sa svojim referencama, ovoga puta takoreći na gotovo,„samo“ s vlastitim pisanim prilozima za tribine i kolokvije ili kao članica prosudbenih povjerenstava, dok se kao organizatorica spomenutih književnih tribina Matice hrvatske ili Rad- ničkog sveučilišta razdavala i anonimno, kao što je to godinama činila s mladima oko Istarskog borca . O njezinu doprinosu i ugledu u Čakavskom saboru te Susretima na dragom kamenu moglo bi se i mnogo sustavnije; ovdje se toga u nekoliko navrata dotičem tek onoliko koliko mi je to moguće. Nakon što je svojedobno drugovala s RankomMarinkovićem, ViktoromVidom i Ivanom Goranom Kovačićem, zagrebačkim studentskim kolegama, Profesorica se sada ovdje svakim svojim slobodoumnim potezom sve više upleće u one sigurnosne i cenzorske mreže nisko razapete nad gradom. Kakvo li je tek bilo sivilo jugoslaven- ske Pule pedesetih, pa još uvelike šezdesetih i sedamdesetih godina, grada koji se od talijanske stagnacije između dvaju svjetskih ratova, strahovitog savezničkog bom- bardiranja u 1944. i 1945. godini te poslijeratnog garnizonskog krpeža, sada bez urbane vizije i ambicije, ugnijezdio između ostataka austrougarskih vojarni, pala- ča i ratnih ruševina, onako prostodušno, barbarski! Kakvi, druškane, bojni brodovi s grozdovima trocijevnih topovskih kula i plavokrvni časnici, akvarelisti i fotografi, kakvi plemenitaško-magnatski brijunski tenis, polo i golf, kakav električni tramvaj u Puli osam godina prije nego u Zagrebu, kakve austrijske brodske ekspedicije oko svijeta (ponešto zakašnjele) i astronomsko istraživanje svemirskih tijela, kakva Ber- litzova škola stranih jezika s Jamesom Joyceom kao nastavnikom engleskoga, kakav vojni kapelnik Franz Lehar i „Valcer lijepih Puljanki“! Nije Profesorica od dolaska 1950. godine imala nikakvih izgleda, dovoljno je bilo lovaca na njezinom tragu , kao da je i ona uskoro bila upozorena od Slavka Mihalića. Nas, svoje učenike, jer izabrala je takav put, morala je štititi od objeda i ocjena: da smo pesimisti, a bili smo samo ratom traumatizirani, uz to i zaljubljeni, no najviše slabo ili nikako opremljeni po- trepštinama za koje smo znali, a nisu nam bile dostupne. Te da nam zbog svojevrsne lirske bezidejnosti neće odobriti sredstva za časopis i list iz općinskog i/ili kotarskog proračuna! I tako sa svakim novim naraštajem, koji je uvijek iznova izrastao i tražio mjesto pod suncem. Nažalost, s vremenom je one kasnije generacije Borisa Doma- goja Biletića, Jelene Lužina i Daniela Načinovića morala braniti od sve težih objeda represivnog aparata. Ne, u Puli nije imala izgleda, iako je upravo ondje dala najbolje od sebe i učinila najviše od svega onoga što ostaje, trajno i nikada dokraja mjerljivo. Imala je Profesorica neku iznimnu sposobnost sudjelovanja od početka do kraj- njih konsekvencija u svakome poduhvatu, nikada duhom odsutna i nikad ne statira- jući u nečemu površno i pro forma . Na osnivačkoj sjednici Pododbora Matice hrvat- ske u Puli pred kraj 1964. godine, u raspravi se, prije nego što se javila, bila izredala nekolicina sudionika, ali je ona kazala otprilike: mi ovdje uvjeravamo jedni druge o