Nova Istra

122 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI Postoji zatim krug ljudi od kulture koje je profesorica Ivezić u Puli ugostila na tribini Literarnog kluba i časopisa Istarski borac (kasnije: Ibor ), a kasnije kao organi- zatorica i voditeljica tribina Pododbora Matice hrvatske (osnovanog 1964. godine) i književne tribine Radničkog sveučilišta „Jurica Kalc“, gdje su se zalaganjem Marti- na Bizjaka – Slovenca rodom, a velikog Puljanina zaslugama – održavale književ- ne tribine. U analima časopisa Istarski borac autentična su svjedočenja ondašnjih srednjoš- kolaca o tim događajima; osvrnut ću se na prve dvije godine, kada su književnička gostovanja u Puli bila popraćena u godištima 1953. i 1954. U godini 1953., prvom godištu časopisa, bilježi se gostovanje skupine književnika u sastavu: Marin Franičević, Vjekoslav Kaleb, Slobodan Novak, Desanka Maksimo- vić i Miodrag Pavlović, a u 1954. nastupili su Radovan Ivšić, Grigor Vitez, Zlatko Tomičić i Mijo Mirković-Balota. Proizlazi da se znatiželja adolescenata godine 1954. bila upravila ponajviše na Radovana Ivšića (rasprava o„razumljivoj“ i „nerazumljivoj“ poeziji), a godinu dana prije mlade je literate zanimalo da imMarin Franičević uživo interpretira pjesmu o maslinama po škojima ; čakavski izraz u ondašnjim istarskim prilikama još nije bio krenuo u pohod – tek se tu i tamo škrto izvodilo klasike po- put Balote ili Gervaisa – odatle tolika glad za živim i bliskim zavičajnim glasom iz srodne nam dalmatinske Bodulije. Do kraja pedesetih pohodili su klub Istarski borac i kasnije gradske književne tribine, pored ostalih, Vladan Desnica, prof. Ivo Vidan (idući tragovima Jamesa Joycea), Zlatko Gorjan, Dobriša Cesarić, a šezdesetih, pored ostalih, Mirjana Ma- tić-Halle, Tito Bilopavlović, Igor Mandić, reprezentacija riječkih književnika te sku- pina onih zagrebačkih književnika pogođenih niskom jezičnom kulturom Istrana, posebno učenika, ali, gle čuda, i dijela njihovih nastavnika. Gostovanja književnikâ i književne tribine u Puli pedesetih i šezdesetih godina ukazuju mi se danas kao zadaća koju su nosile žene. Profesorica, njezina suradnica Tatjana Arambašin Slišković, a kasnije Jelena Lužina i Zdenka Višković Vukić plele su svoje organizacije, medijatorske i voditeljske mreže oko sudionika. Još je Profe- sorica među njima, obdarena stanovitom posebnom odlučnošću, posjedovala neku obiteljsku, željezničarsku ekspeditivnost i neposrednost, baveći se i tim književnim, često meni neobjašnjivo promuklim zujećim bumbarima što bi s vremena na vrije- me doletjeli u naš grad. Ukazivali su nam se kao svjetski ljudi, ali su naše organiza- torice od njih, ovdje ukroćenih na našu mjeru, dobivale uvijek ono što su zamislile. Od jednake važnosti bilo je Profesoričino sudjelovanje u krugu kulturnih aktivista (budući da su radnici danas u nas postali djelatnicima , onda za nekadašnje djelatnike moram pribjeći internacionalizmu aktivisti ) među osobama oko Čakavskoga sabora i znanstveno-kulturnog skupa Susreti na dragom kamenu . U oba slučaja dolazila je