Nova Istra

121 Albino CRNOBORI TRI SVJEDOČANSTVA Profesoričin je autentičan krug također ona skupina prosvjetnih djelatnika, ljudi od obrazovanja, odgoja i kulture pristiglih u Istru od 1945., a u Pulu od rujna 1947., po potrebi i zadatku iz drugih krajeva Hrvatske i ostalih jugoslavenskih republi- ka. Svi su oni, ako su dolazili iz unutrašnjosti (pridošlice iz Dalmacije snalazile su se bolje, ali ne sasvim), bivali zatečeni, nepripremljeni na svijet koji ih je dočekao u Istri. Prema svjedočenju jedne učiteljice Banijke: – Kao da smo došli u neku drugu državu! Tvrdnja bi i doslovno bila točna koju godinu ranije. Među onima koji su se održali, a takvih je ipak bilo najviše jer su na djelu bili poznata prosvjetarska snala- žljivost, upornost, pa i inat nasuprot nepovoljnim prilikama, upravo je Profesorica jedna od nekolicine što su ostavili najvećega traga. Da se u slučaju Profesorice i drugih koji su visoko nadmašili povjerene im zada- će i očekivanja doista radilo o nekoj vrsti misionarskoga posla u vlastitom narodu, sugerirale su već neke naznake o doživljaju nepoznate sredine, gdje su se odjednom našli. Motiv bih mogao produbljivati pozivajući se i na neke kasnije znakovite okol- nosti. Primjerice, skupina hrvatskih književnika, što je u Istri gostovala šezdesetih godina, u zagrebačkom kulturnom tisku objavljuje izjavu o zabrinjavajuće lošem sta- nju hrvatskoga jezika, ne samo među učenicima već i u mjesnih nastavnika, rođenih Istrana. A još na početku ovoga stoljeća iščuđavao se potpredsjednik jedne hrvatske parlamentarne stranke nakon povratka iz Istre (bio sam svjedokom u užem krugu) da je, baveći se predizbornom promidžbom, ondje naišao na jedan ne toliko„politič- ki“, koliko sociopsihološki i kulturološki zid,„takav da nijedan njemu poznat sustav razmišljanja kojemu je pribjegao nije funkcionirao, a kamoli djelovao“. A radilo se o riječkom sveučilišnom profesoru, podrijetlom s Krka! Ovo su tek skromne i usputne natuknice za mogući odgovor na pitanje: kako je moglo biti nastavnicima iz kontinentalne Hrvatske kad su bili upućeni na službu u Istri? Od imena koja mogu stati negdje u red s Profesoricom, spominjem tek Božu Jakovljevića, nastavnika koji – poput neke druge, mudro raspoređene karijatide – kao da je nekim višim naumom bio preuzeo nositi krajnji sjever hrvatske Istre: Buzet i Buzeštinu. Upravo pod tim nazivom, Buzet i Buzeština , kulturno-povijesni zbor- nik, koji ne izbjegava ni aktualne teme dana, objavljen je, koliko sam mogao pratiti, u barem 34 sveska; najplodniji je i najredovitiji godišnjak među edicijama svih ka- tedri Čakavskog sabora, a teško mu je u Istri i drugdje izvan Zagreba naći premca. Tih naslova ne bi bilo bez Bože Jakovljevića „od priko Učke“, duše, urednika i orga- nizatora jednoga divovskog posla. Ostaje, ovdje i sada, neimenovana časna legija drugih , koje iz poštovanja njihovi domaći istarski mještani i suradnici nisu ni oslovljavali kao„furešte“ – jer se, sa staja- lišta pomalo nepovjerljive istarske domaće prosudbe, taj mediteranski i pomalo dis- tancirajući izraz nije pripisivao pojedincu s ugledom i poštovanjem.