Nova Istra

120 TRI SVJEDOČANSTVA Albino CRNOBORI Jer: koga bi, inače, u komunističkoj zemlji ugrožavao onaj tko se buni protiv stanja u SjedinjenimAmeričkim Državama? Mogući je odgovor: svatko onaj tko pribjega- va pobuni i nekom običnom građanskom neposluhu kao načinu javnog djelovanja. Nismo više potpaljivači požara, revolucije, sada smo na vlasti, pa smo već po naravi stvari – vatrogasci (M. Krleža). Naravno, u obrani onoga što je ostalo od revolucije, a to je, bez obzira na sve prigodne mijene, Nova klasa (Đilas). Međusobna upućenost i uvjetovanost civilnog i vojnog svijeta u Puli toga doba ne- zamisliva je, poglavito danas kada su vojne efektive znatno manje i, uz to, izmještene iz gradova. Iz onih vremena preostali su nam, osim utvrda po kojima od prve prepo- znajemo profil nekoga grada i drugih motiva s vojničkih razglednica, još i osobni od- bljesci pamćenja generacija gotovo nestalih sa životne scene, neko sjećanje, ponekad anegdota. Iz mnoštva odabirem onu koja kao da sažimlje sâm duh vremena. Jedna od članica Literarnog kluba Istarski borac , također Profesoričina učenica, kasnije već kao ravnateljica programa kazališta u Puli, tužila mi se da ne zna kako se ponekad nositi s časnikom (onda: oficir ) U., načelnikom ondašnjeg Doma JNA (danas Dom hrvatskih branitelja), tada jedinoj dostupnoj garnizonskoj i gradskoj kazališnoj sce- ni. Kada su ugovarali predstave za potrebe grada (ali i garnizona), došla je na red izvedba Becketta, Čekajući Godota . Načelnika U. zanimalo je kakva je to predstava, o čemu se tu radi, što se u njoj događa. – U toj se predstavi ne događa ništa – poma- lo je stvar teatralizirala njegova sugovornica, kojoj je, uostalom, kazalište bilo posao. – Kako: ništa? – Pa tako. Upravo ništa: dvojica čekaju da dođe treći, ali ne događa se ništa jer treći ne dolazi! Umjetnička ravnateljica našla se na čudu: kako da u tim okolnostima stvar pobli- že razjasni, a načelnik U. na to presiječe (jer čekalo ga je i drugoga posla): – Ne, ipak brišite Vi tu predstavu, ja ne mogu za naš personal naručivati predstave u kojima se ništa ne događa, to nas ne zanima! Bilo mi je na vrhu jezika predložiti umjetničkoj ravnateljici, također izdanku voj- ničke obitelji, neka načelniku odvrati retorički: da zar se i čitav armijski sastav tako- đer ne priprema za Godota koji neće doći; vježbaju, logistički se opremaju, održa- vaju vojnu nastavu, uče tzv. pravila službe, mrcvare ročnike na desecima poligona, a rata nema i neće ga ni biti. Pa to bi trebalo biti vojsci blisko, to čekanje Godota! O, kako bih se bio prevario da sam je tako savjetovao, a sve u vrijeme kada su generaci- je aktivnih vojnih lica doista odslužile radni vijek i odlazile u mirovinu a da rata nisu omirisale. Osim toga, mogli smo, umjetnička ravnateljica kazališta i ja, biti optuže- ni za pacifizam (to bi bilo suprotno od militarizacije , koja se u ono vrijeme pitomo nazivala: podizanje obrambene sposobnosti naroda). Sve u svemu, bolje je što sam šutio. Dalekih li vremena od prije četrdesetak godina!