Nova Istra

71 Sanja KNEŽEVIĆ HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Milan je sahranjen sutradan, pod avionskim bombardiranjem. Ni svijeće nismo mogli da mu stavimo, samo je Mimi iz teatra uspjela da nabavi tri vijenca. Kako, to samo ona zna. Obred na sahrani držala su četiri katolička svećenika, jer je pravoslavni svećenik napustio grad. Pravoslavno opijelo održano je sedam dana kasnije kada je došao penzi- onirani pop Rade. A Tornjak? Beskrajnu tugu Milanova šarplaninca morali su skratiti injekcijom. Nije ni zacvilio... 1 Desetak godine prije smrti Milan Milišić objavio je neobično hrabru priču pod naslovom Život za slobodu . Objavljivanje, dakle promišljanje, stav i pisanje, za nje- ga su tada imali kobne učinke. Naime,„nakon objavljivanja priče ‘Život za slobodu’ Milan Milišić osuđen je na sedam mjeseci zatvora, otpušten s posla, oduzeta mu je putovnica, a slučaj njegova progona posredovanjem hrvatskog PEN-centra imao je široki svjetski odjek“, 2 kako je zabilježeno u Vijencu 1994. Dakle, što je bilo tako strašno i opasno u priči tada mladoga pjesnika, putopisca, prevoditelja...? Tema Daksa. Ispod tepiha Milišić među prvima u tadašnjoj državi izvlači sumnju o strijeljanima na Daksi. Naime, pišući o tragediji ratnoga ludila koje je na svojim leđima podnio običan, mali čovjek koji i ne sanja političke makinacije zla, Milišić u prvi plan donosi priču o Mirku Šustaru, vlasniku buffeta na Stradunu, podrijetlom Čehu, oženjenom za Njemicu. Na prvi pogled sasvim dovoljno za po- vijesni kontekst „fenomena“ Daksa. No, Milišić, govoreći o Šustaru, ne želi pristati da čovjeku netko drugi, osim njega samoga, njegova vlastita osjećaja časti i savjesti, može „odnijeti“ slobodu. Iznimka je, dakako – rat. Milišić u priči zapisuje:„Sloboda i život su zato najprije kategorije unutrašnjeg čovjekova svijeta, a ne pitanje kliničke smrti ili javnog deklariranja. No rat je jedna od onih kataklizmi kad jedno lako po- staje drugo, a sve skupa – ništa“. 3 Pričom koja je uzburkala vlast, a svaka dobra umjetnost to neprestano čini, Mi- lišić je na neki način anticipirao i svoj tragičan kraj. Naime, iz većega dijela njegova opusa vidljivo je da je riječ o posve drukčijem pjesniku Dubrovnika negoli što su to naša kanonska i uvriježena očekivanja. Riječ je o pjesniku urbanoga Dubrovnika; za njega Dubrovnik nije kostimirana pozornica slavne prošlosti, nego očito grad života, pa ako treba i trivijalne svakodnevice, ironije, dosjetke. Kada opjevava Dubrovnik, u Milišića nema patosa, već samo stvarni život – a onda očito to i jest njegov stav (i 1 Milan Milišić, „Kako je poginuo pjesnik. Zašto nas? Zašto nas?“, Vijenac , god. 20, br. 2, Zagreb, 29. rujna 1994., str. 15. 2 Urednička napomena uz priču M. Milišića Život za slobodu objavljenu u Vijencu (god. 20, br. 2, Zagreb, 29. rujna 1994., str. 15.). 3 Milan Milišić,„Život za slobodu“, Vijenac , n. dj., str. 47.