Nova Istra

72 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Sanja KNEŽEVIĆ san) o slobodi. U priči Život za slobodu on je otvorio mitsko određenje Dubrovnika kao grada slobode, dakle života. Uostalom, zašto se kriti od eventualnog bombardiranja unutar zidina? Zar nije logič- nije da su kuće van zidina, sa manje katova i raspoređene u manjoj gustini daleko sigur- nije, ako sigurnost mjerimo realnim procentom rizika. Da, ali postoje ti i „emotivno-po- vijesni“ razlozi. Jedna je osobita vrsta zatvorenosti kojom je prostor unutar zidina nato- pljen. Konstruiran da bi zaštitio i osigurao, taj prostor istodobno zrači nadmoć prema vanjskom, divljem svijetu. Kao što će svojim srezanim blokovima zgrada i svojim mosto- vima skrenuti tovar bombardera, zavrnuti i samu putanju letjelica. U grad se dolazi trgo- vati ili slaviti; nasilna smrt u gradu nije u skladu s njegovim značenjem za koje se svijest i u to divlje vrijeme otima; ona je u gradu, budući da nije u skladu s pretpostavljenim i dugo življenim – neskladna. U gradu se može umrijeti od tréšnje, od kuge ili prirodnom smrću. U svakom slučaju, od nečega što je vis major, Božja volja, a ne neka „tamo prdari- ja, gvera, bombardavanje, revolucijon...“ Ta sigurnost škatule je očiti anakronizam još od Napoleonova vremena: ali stoljetno uvjerenje da se gine vanka, tamo u Primorju, Konav­ lima, u Hercegovini, na moru, sagradilo je kamen po kamen, jednu drugu vrstu utvrde, zid psihološke nadmoći mjesta koji generacije očito baštine. 4 Zašto je priča o pjesniku Milišiću ostala zarobljena unutar zidina Grada? Kako se to dogodilo kada njegovo pjesništvo pjeva Grad uvijek „preko“ zidina jer pjevaju- ći grad i unutar njega intimnu priču vlastitog mikrokozmosa – Milišić uvijek govo- ri o univerzalnim, općim problemima, slutnjama, pitanjima, snovima. Promatrajući njegovo pjesništvo u cjelini, mogli bismo kazati kako je riječ o Mediterancu koji u svemu dokazuje i potvrđuje trojstvene dimenzije mediteranizma: dakle, meditera- nizam je regionalan (zavičajan), nacionalan i, dakako, nadnacionalan. Upravo je to i Milišić. Kao sliku ove ponuđene teze donosimo njegovu pjesmu Bog pije vino iz zbirke Zgrad objavljene 1977. godine. Pjesma neodoljivo već naslovom podsjeća na Šopa, bliska mu je i po jednostavnosti izraza, slikovitosti, vraćanju čitanja Evanđelja na „početke“. Pritom Milišićeva igra simbolima otvara uzvišenu dimenziju pjesme s obzirom na to da je tema euharistija. Naime, cijela tajna euharistije i kršćanstva kao univerzalne religije utkana je u viđenje pjesnikova susreta s Bogom u nekoj starin- skoj, vjerojatno dubrovačkoj konobi. Je li se ovakav susret mogao dogoditi na bilo kojoj točki sredozemne obale? 4 Isto, str. 46.