Nova Istra

70 HRVATSKI KNJIŽEVNI REGIONALIZAM NEKADA I DANAS Sanja KNEŽEVIĆ zastrašujući muk nepravednog zaborava. Jesu li tome krive baš dubrovačke zidine koje su za Milišića umjesto slobodu – značile smrt?! O njegovoj tragičnoj smrti pisani je trag sačuvala supruga Jelena Trpković-Mili- šić. Danas ga čitamo kao potresno svjedočanstvo Milišićeve sulude vjere u čovjeka i ljudsku slobodu: Bila je subota uvečer, Milan je izašao da prošeta psa... imali smo velikog, prekrasnog šar-planinca, Tornjaka... ja sam otišla sa dva bidona uzeti vode u cisternu. Milan je po- mogao odnijeti vodu jednoj staroj profesorici engleskog jezika koja nije imala nikoga. Došli smo kući... već je pao mrak i upalili smo svijeću. Stavili smo nekakvu juhu da se kuha... i tada je počelo. Gađali su s mora... znate, ne- vjerojatno kako čovjek nauči da po zvuku raspoznaje oružje, čak i kalibre... Milan je izi- šao na balkon, gledao. Granate su već počele da padaju jako blizu i... izašla sam za njim i rekla: „Milane, šta radiš na balkonu, uđi unutra!“... Rekao je: „Sada su tri pale dolje, kod Excelsiora, vidiš, točno gdje sam jutros plivao!“ Ušli smo u kuću i stali pod štok od vrata, zagrljeni. Milan je govorio: „Jelena, oni hoće da nas pobiju!“ I ponavljao: „Zašto nas?... Zašto nas?“ Onda smo se sklonili pod stol. Kada je u jednom trenutku sve nekako zatihnulo, Mi- lan je rekao: „Idem da vidim je li uzavrela juha“... Otišao je u kuhinju i... Tada je, ništa se nije čulo, samo bljesak... kada sam otvorila oči, valjda sam bila ošamućena nekoliko se- kundi, čim sam vidjela razrušenu kuhinju, znala sam... Rukama sam sklanjala ruševine, tražila sam ga, zvala sam ga, iako sam znala... Konačno sam ga našla, u mraku sam mu napipala tijelo, ranu na ramenu i... pluća su mu bila probijena gelerom, pokušala sam to da vratim, vukla sam ga, odvukla sam ga... pokušala sam ga staviti na krevet... eksplozi- je su mi osvjetljavale kuću... Stavila sam glavu na njegove grudi, ali od lupanja vlastitoga srca ništa nisam mogla da čujem. Izjurila sam van, zvala pomoć, susjedu... ona mi je re- kla, iz mraka, da ne može doći jer je i sama ranjena. Zvala sam Hitnu pomoć, rekli su mi da još ne mogu doći, svuda se puca, padaju mine... ja sam preklinjala i onda su došli, je- dan liječnik koji je poznavao Milana... rekao je da je Milan mrtav... da je poginuo na licu mjesta... Otišla sam na Radio Dubrovnik, pomislila sam da to treba cijeli svijet da sazna odmah. Davor Mojaš je bio tamo, plakao je kad sam mu rekla, u roku od pola sata na- pravio je emisiju o Milanu... Pomislila sam u jednom trenutku: kako je strašno da je Mi- lan gore sam... ali naš pas je bio kraj njega cijelu tu noć, ležao je kraj Milana... cijelu noć. Milan nikada nije htio da ide u sklonište... Govorio je da bi ga to izvuklo iz njegova unutrašnjega reda, kupovao je hranu i donosio vodu samo za jedan dan, mi nismo imali zalihe, kao da se ništa ne događa... On je odbijao da se to događa. Do posljednjeg trenut- ka radio je na balkonu, pisao je ratne bilješke i dovršavao zbirku pjesama... Odbijao je da sudjeluje u tom ludilu... A bio je njegova prva žrtva!