Nova Istra

130 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Jakša FIAMENGO sve pretvarala u riječi. I tada i kasnije. A i onda, kad je nakon mnogo godina tiskan reprint Zora i vihora , nitko nije znao detalje nastajanja te njezine kultne knjige, a ona je sama za polovinu pjesama, po vlastitom prisjećanju, dobro znala na kojem su kilometru između Sesveta i Zagreba nastajale, je li to bilo u blatu, u kanalu, na suncu, jesu li je bombarderi nadlijetali, je li tada očekivala bratov povratak, koji je nestao u ratnom vihoru i s Ivanje se Rijeke nikada nije vratio. Zapravo, po njenim riječima, njoj i njenima sve su odnijeli ratovi, a ostala (joj) je samo poezija. Pjesnikinju su, pak, obuzimali gorčina i revolt kad bi vidjela da „i nakon toliko vremena neki hoće svima zapovijedati kao da ničeg nije bilo. E, nećete!“, zavapila je. U međuvremenu, posve posvećena jeziku, s vremenom je sve pratvarala u misao; više nije bilo ranijih doživljaja, već ono što je tada pisala bila su tek mala kozmička priviđenja, dijelovi većega vremena. Govorila je: „Pjesnik je jeziku ukrao sve riječi, jezik je olovom promijenio svijet... i ta knjiga nije nego duh, ima tek miligram tijela u sebi...“ Stoga bi, kaže, voljela umrijeti negdje u Indiji, slušajući o tajnama svemira i duha. Jednako tako, voljela bi da ljudi ocijene koliko je u upravo nastaloj knjizi uznapredovala. U knjizi, posvećenoj jeziku. Jedna pjesma u njoj zove se Jezik je sre- ća , a u Zorama i vihorima zapisa i onaj znakoviti stih Ja tjeram krdo riječi... Vesna Parun zaista je naša velika pjesnikinja, s njom smo i odrastali. U suton stijene postaju samotnije – s tim sam njezinim stihom kao mladac šetao iznad svoje Komiže, koju je zacijelo i ona imala prilike posjećivati kad je za mladih dana živjela u Visu, jednom od malih mjesta svoga velikoga života. S tim stihom na umu i sâm sam u naravi doživljavao tu njezinu preobrazbu krajolika. Usput, bilo joj je drago kada sam joj jednom povjerio taj svoj doživljaj, tek jedan od detalja kako sam doživ- ljavao veliku pjesnikinju, njezin lirski nemir. Stoga mi je osobito drago što me, do- duše, neimenovano, ali prepoznatljivo, sa simpatijama spomenula u jednoj bilješci svojih post mortem tiskanih sjećanja. Kako bilo, zvati se Vesna u proljeće asocira na idilu, ali to baš i nije zvučalo odveć sretno i lijepo u cijelom njezinu životu, osobito ne u njegovu finalu u tužnom liječilišnom utočištu, daleko od svojih i znanih, na- pose kolega, koji jedva da su je onako bolesnu posjećivali. No, pjesničkih i inih reminiscencija nikada, pa ni tada nije nedostajalo. Onih li- jepih i onih tužnih i bolnih, onih smirenih, ali i onih žestokih i glasnih, zacijelo naj- češće u formi muklih solilokvija kojima se posljednih svojih pojavljivanja u javnosti uvelike obraćala slušateljima dok je osobno još uvijek publici čitala svoju poeziju. U proplamsajima prisjećanja pjesnikinja bi znala oživjeti unutrašnjim zanosom, znala bi se i zanijeti, zagledati u neku daleku točku, govoriti poneseno i mudro, nerijetko i s gorčinom, kao da upravo čita neku još nenapisanu pjesmu što je upravo duboko u sebi začinje. Doduše, znala bi tih svojih zadnjih dana reći kako su svi tu oko nje bili dobri, a ona se ipak u svemu tome prepuštala sebi, poput Robinzona na pusto-