Nova Istra

129 Jakša FIAMENGO ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN amblematskih i vrlo popularnih pjesama, naša pjesnikinja pokazaje da su podjele na tzv. mušku i žensku poeziju deplasirane – njezin rukopis ima i nježnost i snagu, i bol i bunt, i sentiment i britkost zapažanja. Ona ne bježi od nostalgije, ali i hoda ukorak s vremenom, što je – ovo potonje – osobito bilo vidljivo iz njezinih pred smrt sve češćih satiričkih i aforističkih tekstova nerijetko žestoke intonacije, kojima spremno reagira na aktualne događaje i na sve ono što je smatrala vrijednim zapisa. Vesna Parun svakako je jedna od najlucidnijih pjesnikinja ne samo u prošlo- stoljetnoj, već i u sveukupnoj hrvatskoj (i ne samo hrvatskoj) poeziji. Njezina je imaginacija bez premca: i kad je krik, i kad je lament, i kad je duhovita „prskalica“, ona – po vlastitim riječima – nikad nije gubila povjerenje u riječ, ljubav i vječno tra- janje. Ni do zadnjeg časa nije napuštala prodoran odnos spram stvarnosti oko sebe, pokatkad još uvijek znatiželjna – njoj je uvijek bio dovoljan mali i naizgled nevažan povod za lirski iskaz, za mlaz riječi s izvora poetskog nadahnuća. U djetinjim je danima mala Zlarinka maštala o svemu, bavila se i likovnošću, rado se i sa sjetom toga prisjećala, ali je na kraju ipak prevagnula poezija, ekstaza stiha, ekstaza u svemu. Cijelog se života tražila u sebi – nije joj to bilo teško pri- znati – nesretno se zaljub(lj)i(va)la, rado i s gorčinom proživljene tragike znala je govoriti stihove one svoje antologijske Ti koja imaš ruke nevinije od mojih ... Uvijek je u nečemu, ne samo u ljubavi, bila zakinuta; vlastiti život nikada nije sredila – da nije tako, drži, zacijelo nikada ne bi bila pjesnikinja. Njezino je pismo puno Dalmacije, a otkad je od nje fizički bila odvojena boraveći posljednjih svojih godina u liječilištu u StubičkimToplicama, zacijelo je stalno raz- mišljala o tome hoće li se u svoj širi zavičaj ikada više vratiti. Najvredniji zlarinski koralj, pjesnikinja koja je s generacijom krugovaša i bez njih obilježila prošlosto- ljetnu hrvatsku književnost, a prije gotovo sedam desetljeća progovorivši lirskom tananošću u pjesničkoj knjizi-prvijencu Zore i vihori na sebe skrenula pozornost, modrinu dalmatinskog pejzaža, koji je tako živo ulazio u njezinu literaturu, morala je zamijeniti sobičkom u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju na sjeveru Hrvatske. Vezana za postelju, iz toga pomalo sumornog prostora, u kojem jedva da su mo- gli stati krevet, stolica i jedan ormar, otišla je šaptom ispraćena interijerom prena- trpanim knjiga, kutija i nizom uspomena, burnih koliko to može biti život pjesni- kinje koja je intezivno živjela i nije imala odveć vremena za sebe jer je sve ugradila u svoj opus od šezdesetak knjiga, mahom poezije. I kao da se tu sve zgusnulo, sve što pripada stišavanju poetskog Erosa, koji ju je svojim nemirom pratio i kroz život i kroz literaturu. Ono onda, u svojim počecima, gledano ondašnjim očima, po vlastitim je riječima u svakom stablu, u zalazu sunca, u svakom događaju osjećala poziv na poeziju i