Nova Istra

128 Jakša FIAMENGO, Split LIRSKI NEMIRI VESNE PARUN Najvredniji zlarinski koralj ili, kako sam doživljavao veliku pjesnikinju Bacimo li pogled na cjelokupni pjesnički opus Vesne Parun, zasigurno najsjajnije majstorice riječi u zviježđu hrvatskoga pjesništva, ali i šire, uvijek se iznova imamo priliku osvjedočiti kako cjelokupna njezina poezija visokog subjektivizma protječe u znaku borbe protiv ništavila, u obranu ljudskoga dostojanstva, duhovne usprav- nosti u ljudima i ljubavi kao vječnog agensa. Neprijeporno,Vesna Parun bila je i ostala velika tema hrvatske književnosti. Suvremena Cvijeta Zuzorić, kako su je običavali zvati suvremenici, rođena je 10. travnja 1922. godine u Zlarinu, otočiću u šibenskom akvatoriju, a napustila nas je u 88. godini života 2010. godine, daleko od rodne Dalmacije, u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Stubičkim Toplicama te je pokopana na groblju u majčinim Grohotama na Šolti. Premda sam joj osobno govorio na ukopu, čitajući post mortem njezinu liriku, nikada nisam pristajao na to da je prihvatim kao stvarno preminulu. Od prve knjige pjesama ( Zore i vihori , 1947.) njezin lirski nemir i poetsko na- dahnuće, nabijeno snažnom emocionalnošću, ispisujući vlastitu životnu dramu oslobođene tjelesnosti traga za vječnim istinama i ljepotom, izdvajajući se iz tada unisonog glasa poetskog kolektivizma, raskidajući sa socrealističkim sivilom i pro- govorivši osobnim tonovima o skladu i neskladu, vjeri i klonućima, svjetlosti i tami, Erosu i Thanatosu. U njezinim versima, nerijetko ispovjedne intonacije, snažnih motivacija i sugestivnih slika, kritika ističe kako ljubav i priroda srastaju jedno u drugo i više su od uobičajenih metaforičkih cjelina – iz tijela izbija lirski govor, iz putenosti bubri refleksija. Svojim poetskim opusom, natopljenimmediteranizmom, u kojem je nemali broj