Nova Istra

131 Jakša FIAMENGO ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN me otoku. No, njezina poezija, ono što je i nju i sve koji je i danas čitaju motiviralo i obogatilo za sva vremena, upravo je taj njezin pravi arhipelag riječi i zanosa od kojih svi imaju koristi, ali možda ponajmanje pjesnikinja sama. Dalmacija je nedvojbeno bila i ostala njezina velika opsesivna tema. U svojoj za- grebačkoj zabiti nije više imala što u Dalmaciji istražiti. Kaže:„prirode se nagledala, žedna ostala.“ Ostaju uspomene, osobito one iz djetinjstva. Još od vremena kad je bila mala, kad je s deset godina u Visu napisala prvu pjesmu, pa kroz život kad je kuhala, išla na ribarnicu, znala koja je i kakva koja riba. Palila je špaher , strugala teće , posuđe. Strašno joj nedostaje brat kojega je izgubila. „Brat je“, govorila je, „najveća sreća na svijetu, uz njega možeš naći pravoga dečka jer ga imaš s kime usporediti.“ A onda je, kaže, naletio onaj Bračanin P. B. iz Bola, prema kojem ju je naklonost obilježila za cijeli život. I što je tada u svojoj šesnaestoj mogla? Bila je fanatik ljubavi, a fanatici, kaže, nemaju tijelo.„On je to“ – priča –„od nje napravio. Zola bi od toga napravio trotomni roman, Balzac ne bi jer bi zašao u realističke detalje, a Tolstoj bi stao moralizirati – on ni Karenjinu nije pogodio za ono doba i onaj tip žene.“ Tako je govorila Vesna. U onim sve rjeđim susretima s Vesnom, umornom od svega, ali ne i pasivnom, zamuklom i nijemom za bilo koji razgovor, osjećala se sve intezivnija gorčina, ko- liko god se trudila da u nepresušnoj govorljivosti to odveć ne pokazuje. Zacijelo ni sama nije osjetila kad je i kako ostarila. A tako se ono nekad bilo lijepo s njom družiti u Zagrebu, koji je držala svojim mrtvozornikom , te u Šibeniku, Hvaru, na Neretvi, u Splitu, gdje mi je jedne noći poslije svoje književne večeri krstila mačiće , društvu u kući čitala pjesme, pričala, pričala... Mnogi je iz hrvatskoga književnog establišmenta nisu voljeli zbog njezine buntovne nepomirljivosti spram društvenih konvencija, što ju je zacijelo koštalo etikete stanovitog otpadništva, a čija je poslje- dica bila ta da onda, kad je trebalo, iako joj je to, kaže, bilo obećano jer je, po općem mnijenju, itekako to zaslužila, ne bude izabrana za redovnu članicu HAZU. No, nije žalila za tim; živjela je u svome svijetu samoće i poezije, povremenih susreta, razgovora, razgovora... U njezinu mentalitetu to zapravo i nisu bili razgovori, već prije solilokviji, koje nije bilo lako prekidati, što iz poštovanja prema pjesnikinji, što iz toga jer je znala, ako treba, uvijek biti bespogovorno glasnija i nezaustavljiva. Iz njezinih je riječi povremeno iskrila ojađenost životom, koji joj – ruku na srce – baš i ne bijaše lak. Životom koji joj je ponudio niz teškoća i nepravdi, koji ju je, iako je i nije bilo lako „izbaciti iz takta“, znao ranjavati. Znala se oprijeti svemu, podignuti glas, sporiti se, nadvikivati, posegnuti za kolokvijalnom psovkom. Bol je smatrala najvećim učite- ljem. Tijekom života pratili su je porazi, i u zagrebačkoj „izolaciji“ u stanu u kojem