Nova Istra

119 Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN sniji nego li s kišobranom u ruci... Privatni posjed, obitelj, škola, država, crkva, ured. Muški kišobran.“ (Parun, 1987: 6). Parunova detaljno opisuje taj ženski kišobran:„neusporedivo krotkiji, opsegom i obujmom minorniji, ali u naknadu za to su kaćiperniji i šuštaviji“. (Parun, 1987: 6) Nose ih žene koje se odazivaju na poziv patrijarhalnog – tradicionalnog društva. Baka: žena-sjena U Mariji i mornaru Parunova komunicira i s majčinom majkom – Bakom. Ona je žena-sjena s kojom je trajno u kontaktu. Baka je jedna od žena u crnom okviru; ona je slika, fotografija, koja stoji kao opomena, ali i kao saveznica. Njezin je put bio dvojak. Poštovala je patrijarhalna pravila, ali je i istovremena podrška mijeni Penelopine pozicije. Tako Žena u okviru govori: „Žena iz crnog okvira (proviri): Nastavi, nastavi, Marijo! Ja sam tu. Priteći ću ti u pomoć“ (Parun, 1987: 14). Žena u okviru jest i pripovjedačica, ona koja prenosi iskustvo. Filomena: žena koja može biti ženom Ovdje je prisutna, u pozadini, i Filomena, ona koja se može nositi s pozicijom žene: „Starac: danas se vraćaju Filomenin muž i sin (...) Blago Filomeni... obojica su joj se vratila! Sjedi između muža i sina i samo plače... (...) Marija: Bogobojazna Filomena, je li ona ikada iznevjerila muža, što misliš? Starac: Kako? Bogobojazna Filomena da je...? Marija: Pogazila svetinju ognjišta? Okaljala brak?... A njezina snaha? Starac: T ȁ one se boje pakla, Obje... A ne kao ti.“ (Parun, 1989: 12, 19, 8) Majku, Filomenu, žene-sjene, žene u crnim okvirima (doduše) možemo držati i ženskim glasovima koji su dio Marijina svijeta. To su naslijeđene rečenice, rečenice iz podsvijesti, ili bismo ih mogli nazvati po- unutrenim nalozima po kojima bi se žena trebala vladati. „Mornar: One iz crnih okvira slušaju te s prijekorom u očima! Tko te je naučio da govoriš tako samosvjesno, kao kakav pustahija muškarac? Marija: One, ako baš hoćete znati gospodine. Baš one, te u crnim okvirima. I slu- šaju me sada s puno gorkog razumijevanja. Nije li tako, Penelope? (ide od jednog do drugog okvira na zidu).“ (Parun, 1989: 30)