Nova Istra

118 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ „(Život) je divlja neukroćena ptica što je samo proprhnula krišom kroz neveselu krletku poezije “ i „izletjela iz nje ponovo van, na slobodu, u prelijepu divljinu zbilje “... U divljinu izvan carstva riječi. (Parun, 1987: 9) Nitko i nasukani brod: mrtva Marija U baladi Marija i mornar Mariju zatječemo u trenutku kad je „umrla“, kad je po- stala „mrtva“ („ja više nisam žena za tebe. Ja sam... mrtvi brod“ – Parun, 1987: 40). „Ja sam bivša Marija“, izjavljuje dalje (Parun, 1987: 40). Ona ne postoji, ona je nitko:„dakle nema nikoga “ (Parun, 1987: 45), što je zanim- ljiva igra riječima. Naime, jednu je od ključnih pobjeda izvojevao Odisej baš onda kada se odazvao kao „Nitko“. Marija ili Vesna, postavši Nitko, preuzima pobjedničku Odisejevu ulogu (Pa- run, 1987: 45). No, to nije ono što nju zadovoljava, pa kaže: „Ali život nije samo plovidba i gra- bež. I nasukane olupine imaju svoju draž“ (Parun, 1987: 40). Obmana kretanja Ne možemo ne primijetiti kako je ovaj motiv sličan onom kojim se bavi Pirandello u drami Večeras improviziramo . Marija je naime Momina, a mornar je Ricco Veri. Možda je njezin fizički odlazak iz prostora kuće pored mora tek obmana kretanja. Biti zatvorenim, zaključanim u prostor krletke Odiseju je neizdrživo. Naime, Muškarac – stranac, zarobljen i zatvoren – napokon putuje: probovši vlastito srce, on putuje na drugi svijet, u Smrt. „Prekasno je. Recite joj da neću doći. Da sam otišao u neko drugo svratište... u... neku drugu ulicu... neku drugu... krletku.“ (Parun, 1987: 48). Loza: žene u okvirima Muški kišobran: amblem muške „ovozemaljske biološke i antropološke moći“ štiti i „korijenje sebe od danas“ (Parun, 1987: 18). Vesna Parun komunicira s vlastitom„lozom“. Prisjećajući se majke, roditeljice – govori o razlici između doživljaja gubitka (kišobrana) u žene i muškaraca: „Žene se ispričavaju – kada gube kišobran – majka se vraća kući bez kišobrana kao poraženi vojnik iz rova, posramljen i jadan, ...traži uzalud razumijevanje od ‘viših’, sklapa ruke, opravdava se, plače...“ (Parun, 1987: 6). Otac, pak, drugačije reagira: „Otac se, naprotiv, vrati praznoruk i mrk, goropadan i još kudikamo samosvje-