Nova Istra

113 Dubravka CRNOJEVIĆ-CARIĆ ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN koju citiram i prema kojoj uspoređujem) i eseja„Pod muškim kišobranom“ (pisan u Zagrebu 31. prosinca 1986. godine, a tiskan u knjizi Pod muškim kišobranom 1987. godine). U obama radovima autorica sebe vidi kao onu koja stoji i traje u nomadskoj poziciji, u poziciji one već pred rođenje prepoznate Suvišnom, unutar otoka, kuće, obitelji, komune. Ona je ne-pripadajuća, prepoznata, gotovo nanjušena, kao ona kojoj je imanentna pozicija autsajderice, prekršiteljice svake od nametnutih grani- ca, pa tako i granica građanskoga reda, normi, ali i spola; ona koja pripada dvjema stranama istovremeno, putuje i/ili pluta između dvaju principa. Možda ju je upravo takav osjećaj sebe (i „svijeta života“) nagnao da opisuje svijet realiteta inzistirajući na dihotomijama. Suprotstavljene slike Naime, upravo u ovim dvama radovima, na kojima ću se na trenutak zaustaviti, Vesna Parun upućuje na sljedeće suprotstavljene slike: 1. Prije svega inzistira na relaciji i razlici između Muškog i Ženskog kišobrana: Stalni su motivi žice – žice koje također funkcioniraju na dva različita, opozitna načina: s jedne su strane prisutne žice gitare i harfe , ali i žice muškog kišobrana koje je proganjaju i plaše od najranijeg djetinjstva, kao i žice krletke u kojoj je zatočena. 2. Autorica propituje odnos mirovanja/čekanja/zatočeništva spram kretanja/ak- cije/putovanja . Ona je ta koja prelazi granice te pokušava zauzeti poziciju muške moći, onoga koji aktivno djeluje – putuje, govori, ljubi. To je aktivna pozicija, zah- tjevna, ali i naporna. Vesna Parun vidi sebe kao ženu koja se u jednom trenutku okreće muškom na- čelu. 3. S tim je u vezi, naravno, i odnos Penelope i Odiseja , na koje se izrijekom poziva. „Žena iz crnog okvira: Što radiš, Penelopo, u tom mrtvom svjetioniku nasred mora? Marija: Ja nisam Penelopa.“ (Parun, 1989: 9) 4. Autorica također tematizira dva različita odnosa prema ljubavi: govori o žud- nji muškaraca za„ ljubavlju od koje se umire “ i žudnji žena za„ ljubavlju od koje se živi “. „Mornar: Od ljubavi se umire... (igra se bodežom). Marija: Ja hoću ljubav od koje se živi! Trebalo je da sačuvamo takvu ljubav (...) Vi cijenite ljubav od koje se umire, a okrenuli ste joj leđa i živite. (...) Ja hoću onu od koje se živi, živi, čujete li – sve mi hoćemo ljubav od koje se živi, i padamo hodajući za njenim neslućenim izvorom... padamo ismijane, hodaju- ći za fatamorganom!“ (Parun, 1989: 34) 5.Vesna Parun upućuje na „Čovjekovu“ opsesiju dominacijom , moći, novcem i gra-