Nova Istra

111 Vinko BREŠIĆ ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Predgovor vlastitoj testamentarnoj knjizi nazvala je „Od kroatozapadnjačke re- akcionarke do jugobalkanske nostalgičarke“ ( Ja koja imam nevinije ruke , Asinkroni odabir. Zagreb, 2011.), a datiran je travnja 2009., dakle, nepunu godinu prije smrti. Osim što se naziva prvom našom Ali-babom, „koji je od sveg blaga u svojoj špilji probrao ono što smatra ponajboljim, pa strpao sve to u jednu vreću i podbovši konjića odjezdio na sajam knjiga“ (11), ona ponovno ističe da zapravo i nije Medi- teranka, nego Bosanka „iz sela Šušnjići u okrilju Travnika“, pa se mogla zvati Vesna Šušnjić (17) itd. Shvaća da je ova knjiga „samo školski iscrtan, djelomičan životo- pis“ njezinih objavljenih knjiga ili, točnije: „koktel“ iz književnog opusa, koji „traži svoj kontrapunkt“ –„jednu drugu knjigu blizanku koliko i tuđinku“ (19). Iz ovih se komentara razabire da je trajnu opsesiju svojim jastvom, korijenima, prošlošću, izgubljenimmajčinstvom i društvenim statusomVesna Parun namiriva- la ustrajnim pisanjem u prvome redu lirike, čija je„prirodna“ perspektiva upravo su- bjektivna (lirsko ja). 8 Sa životnim je iskustvom sazrijevala i potreba pripovjednoga fiksiranja istih preokupacija, odnosno njihovoga kontekstualiziranja, čega je lirika ionako oslobođena. Sve to poticala je, dakako, i sama javnost koja je s vremenom pokazivala sve manje zanimanje za njezino djelo, a sve više za njezinu„tešku narav“, kako se govorilo, pa je autorica nakon početnih odbijanja na kraju pribjegla auto- biografiji kao vrsti diskurzivne „osvete“. Dok je lirika neposredna reakcija, proza se podvrgava nekim drugim zakonima i, bez obzira na formu, traži odmak i drukčiju disciplinu. Međutim, u obama slučajevima radi se o činu pisanju u čijoj je inge- renciji, da se tako izrazimo, proizvođenje identiteta – lirskoga ili pripovjednoga, svejedno, u obama slučajevima tekstualnoga, a time ujedno i fikcionalnoga. Naime, uvijek je riječ o konstrukciji i toga je autorica bila svjesna, nazvavši taj čin „nepodudaranjem modela i slike“. Na to upućuju primjeri iz onoga što smo nazvali metatekstom. Oni osvješćuju Vesninu potragu za vlastitim ja i istodobno otkrivaju da je ta potraga ne samo iluzorna, nego da u njoj podjednako sudjeluje i sredina kojoj je pripadala. Preko te konstrukcije zato se naziru konture društva i vremena koje ju je ne samo oblikovalo i ovjeravalo, nego mu se ona neprestano i obraćala, mijenjajući samo moduse toga obraćanja – od zanosa i samooptužbe do prezira i odbacivanja, od lirskih pjesama do aforizama, epigrama, basni i satira. U tome smislu može se reći kako autobiografija i na primjeru tekstova Vesne Parun računa na čitatelja koji ovjerava ne samo tekstualni identitet, nego i žanrovski mu okvir te da se – bez obzira na varijacije – pisanje o sebi uvijek svodi i na pisanje o drugima. 8 U tome je Vesna Parun najsličnija Tinu Ujeviću. Usp. moj esej „Ujevićev autobiografizam“ ( Re- publika , br. 11-12/2005., str. 151-162). A o autobiografizmu u lirici Vesne Parun valja vidjeti u sjajnoj knjizi mladoga Tina Lemca Autorsko, povijesno, mitsko: pjesnički diskurz Vesne Parun (Zagreb, 2015.), posebno str. 18-19.