Nova Istra

110 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Vinko BREŠIĆ titeta“ (63). I za nju je normalno u mlađim danima ne pisati autobiografiju – „jer je zapravo još i nemaš“ (69). Stan u studentskom gradu u Dubravi naziva svojom tvrđavom, a čekanje svojim„drugim ja“ (79). Svjesna je da je zovu „škandaldžijom“ (97), ali i toga da bi u Parizu, već zbog naslova, njezina autobiografija Moj život u 40 vreća odmah našla izdavača (112). Pozivajući se na svoje bosansko podrijetlo („Moji su prvički preci Šušnići, srce Bosne“, 142), jednoj novinarki na svoj rođen- dan 1988., odgovarajući na pitanje: Tko sam ja?, u dahu je izgovorila „klovnovski samoironični monolog“, davši „oduška svemu i svačem“ (148-151): – „(...) Tko sam ja? Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja. Žena nerodilja, ali ne i žena nemaj- ka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Ona za koju je njezin ‘dečko’ bio uvijek jedini muškarac na svijetu. Nezamjenjiv, dok god je tu, pa makar bio tek puki narcisoidni muški simbol, privlačan do bola i dalje od toga ništa. Ja, žena otpor i žena prijekor; žena morska medvjedica i morska meduza; žena koralj i žena spužva; žena lupar prilijepljen o hrid, i žena hrid o koju je prilijepljen lupar muškarac...(...)“ (149) Najsigurniji je lijek za prošlost da je zapišeš (259); životopis je pisano čudo: oživjeti što je umrlo, vratiti što je nestalo, obmanuti se da si živio dvaput (294). Ipak, možda će početi ovog ljeta pisati autobiografiju: „Potrebno je da pokupim sve, što je ma gdje na vrpcama ostalo za mnom. Ugurala bih nešto od toga – makar i u zadnji tren – u Sabrana djela. ‘Mladost’ me požuruje (...)“ (319). 6 Negdje pred kraj ovoga teksta autorica otkriva intimni detalj koji je bio fatalan za nju, kao ženu i kao pjesnikinju, trauma i za tijelo i za dušu. Naime, – „(...) U kobnoj – i po svijet i po mene – noći između 21-og i 22-og lipnja 1941. na trećem katu kuće u Ilici broj 100, u Zagrebu, u ordinaciji liječnika R. H., Židova, uz dim lomača Inkvizicije endehazijske, ja se oprostih zau- vijek s materinstvom. Boljanin P. B., čijom robinjom bijah od svoje šesnaeste pa do trideset i treće godine, bio je otac. Pjesma ‘Ti koja imaš nevinije ruke’? Najtragičnija istina mog života, s naslovom što neoprostiva je samooptužba. Starokršćanska somnambulna žrtva (...)“ (339) 7 6 Sabrana djela koje autorica spominje zapravo nikada nisu izišla, za što je okrivljavala V. Pavletića (Usp. Ja koja imam ..., str. 394, bilj. 126). 7 Usp. Andrea Zlatar, Tekst, tijelo, trauma , Zagreb, 2004.