Nova Istra

109 Vinko BREŠIĆ ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN 4. Naime, Vesnini su spomenuti tekstovi prepuni komentara, tj. autoreferencijalnih fragmenata u kojima se iznose motivi i smisao pisanja. Je- dan takav stoji kao moto ovoga članka („Zna- tiželja da odgonetnem svoj život uvijek me je poticala na buđenje, pa tako i sada: Još ne znam gdje sam ni kuda ću. Ali znam tko sam...“), a preuzet je iz knjige Noć za pakost ( Poljubac ži- vota , str. 9). Iz trećega priloga Pod muškim kišo- branom izdvajam ono što sama autorica naziva „ekspres-autobiografijom“: – „(...) Rodih se 10. travnja 1922. godine u usamljenoj kući na rtu otoka Zla- rina, pri uzburkanom plamsaju petrolejke. Otac neraspoložen da se po oštru kamenju, u mraku, uzvere čak do u selo po babicu Voku, naredio je majci neka se strpi – za miloga Boga – bar do svanuća. Majka, strpljiva i predana kakva je bila, zacijelo bi mu bila ispunila i taj nemogući supružnički prohtjev. Ali ja sam bila bezobzirna. I to je bio moj prvi nijemi sukob sa onim koji mi je još u majčinskoj utrobi namijenio ime SUVIŠNA.“ Trebalo je to biti „najkraće poglavlje“ Ženskog kišobrana , knjige koja je kao pen- dant planirana biti objavljena „odmah nakon ovoga muškog“, i to kao potvrda teze da čovjek „nije ono što o sebi (...) poezijom kazuje“: – „Meni je, međutim, upravo taj moj vrtoglavo-sunovratno prijeđeni put značajniji od bilo čega na svijetu, te da ga rasvijetlim i prikažem onakvim kakav je on bio i kakav jest, žrtvovala bih sve što ikad izrazih jezikom stiha, lepršavom simbolikom metafore. U toj mojoj tvrdnji sadržan je, očito, apsurd – jer kome bi bilo uopće stalo do pjesnikove intimne sudbe, ma kakva bila, od golih podatka, da se ona već nije poput clowna na vašaru bud zašto izraz- davala poezijom... Ali u tome i jest suština nesporazuma. U nepodudarnosti modela i slike (...)“ (38-39) Čini se da baš tu – u „nepodudarnosti modela i slike“ – naša autorica nalazi razloge za „tradicionalni bijeg od samoispovijedi, zazor od pripovijedanja u prvom licu (...)“ (41). Otkriva da nikada nije vodila dnevnik, ali se zato „pisao godinama negdje unutra u meni (...) (43) po načelu: „piši to što živiš“ (45). Za „zbunjenu vilu dalmatinsku“ ožujak je „oduvijek žudnja za obnovom iden-