Nova Istra

108 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Vinko BREŠIĆ upravo navršila, i to je, za sada, sve: očekujem, s pravom, i happy-end“. Treće lice susrećemo i u trećoj Vesninoj autobiografiji, u članku „Tko je Pave Versa?“ iz Večernjaka 1994. Prepoznaje se sličan stil i sklonost depersonaliziranju i sažetosti, ali i enigmatičnosti i anegdotalnosti koja kao da najavljuje sklonost litera- rizaciji životnoga sadržaja unutar istoga žanrovskog okvira, istina, zasad još uvijek pod kontrolom trećeg lica. Ovo izbjegavanje „prvog lica jednine“ kao da odaje au- toricu i njezin zazor prema tipičnome autobiografskom pripovijedanju, a to onda znači i onome što će jednoga dana i sama nazvati „pravom pravcatom autobiogra- fijom“. Naime, autobiografija pod naslovom Noć za pakost – Moj život u 40 vreća iz 2001. ispripovijedana je upravo u tome prvome, tj. žanrovski „pravom“ licu! Ona je također i opsegom prava pravcata knjiga, a ne tek puka bilješka ili člančić bez lika i radnje. U isto je vrijeme izrazito faktografska i fikcionalna, dokumentarna i literarna – do granice najmanje dvaju romana. Prvi bi se mirne duše mogao nazva- ti ljubićem jer počiva na relativno razvijenoj i neobičnoj ljubavnoj priči o pripovje- dačici i sirijskome studentu Adnanu. Drugi bi se mogao podvesti pod naziv trilera, čak s elementima krimića i horora kojim je obavijeno kazivanje, npr. o pokušaju osnivanja vlastitoga „Teatra Pimbako“ (179). 4 Istini za volju, ima ovdje materijala za još nekoliko priča s„vjerodostojnim protagonistima“, kakvi su prema ovome tek- stu bili npr. Vesna Krmpotić i Vlatko Pavletić, a ima i društveno provjerljivih i još uvijek intrigantnih događaja poput spomenutoga 9. kongresa književnika u No- vom Sadu 17. – 19. travnja 1985., za koji je „jedina iz hrvatske delegacije“ napisala izlaganje „bez partijskog blagoslova“ ( Ja koja imam ..., 277)i sl. 5 Sve je to komprimi- rano u jednu autobiografsku knjigu kojoj bi bez prevelike formalne uskogrudnosti mogao pristajati naziv romana kao one žanrovske spužve koja je jedina kadra upiti sve te brojne (auto)reference. Ostavljajući to za neku drugu prigodu, radije bih se osvrnuo na one dijelove Vesnina teksta koji pokazuju kako ona opće poima pisanje o sebi, tj. na nešto što u dotičnim tekstovima funkcionira kao njihova „savjest“, tj. metatekst. 4 U ovome krimiću ključnu ulogu imala je jedna novinarka beogradske Politike , a kako se žanrov- ski poigrava, vidi se po tome što cijeli slučaj zaključuje hipotetičkim rješenjima„u duhu Maigre- ta, Poirota, Holmesa“ (usp. Noć za pakost. .., str. 302 i 308). 5 Na jednome mjestu kaže da bi o Krmpotićki mogla napisati roman, a čini se da je okidač bio u jednome „sablažnjivu ispadu“ Vesne Parun na predstavljanju Brda iznad oblaka , u kojemu ju je autorica nazvala „iz čista mira maltene otpisanom, ludom osobom“ ( Noć za pakost ..., str. 153- 154). Fiksaciju na Juru Franičevića i Vlatka Pavletića lapidarno je „poentirala“ rečenicom: „Jer Franičević i Pavletić dva su jednojačana blizančića (...)“ ( Ja koja imam ..., str. 21).