Nova Istra

107 Vinko BREŠIĆ ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN posljednju knjigu komentirala i svaki taj komentar ulazi u okvir koji je najbolje nazvati autobiografskim. U taj okvir iliti „Ali-babinu špilju“ uvrstila je autorica i nekoliko svojih autobiografskih djela, pa tako i neke naslove koji su dosad spome- nuti, tj. nekoliko ulomaka iz proza Pod muškim kišobranom (1987.) i Noć za pakost (2001.). 3 Što za sve njih u najkraćem reći? 3. Prva Vesnina autobiografija Vesna Parun o Vesni Parun pisana je u trećem licu, ali je već u naslovu autoričino ime izjednačeno s imenom lika. Time je odmak od autobiografskoga poprimio novu, bitno veću distancu negoli je gramatički sugeri- rana. Njome kao da se htjelo istaknuti ionako očitu objektivnost koja proistječe iz perspektive trećega lica, pa se doima kao da piše o nekome tko nije ona, iako se kao ona zove. Riječ je, dakako, o fingiranoj neutralnosti i zato o tipu autobiografije koju bi se i samu moglo tako nazvati – fingiranom. U njoj pripovjedni subjekt posve objektivira svoj predmet, priznajući mu tako onu važnost kakva se daje npr. važ- nim osobama po raznim leksikonima i enciklopedijama, a čija je relevantnost javno ovjerena na onoj razini koju se običava nazvati normom ili kanonom. Baš ovime kao da se tekstualni i osobni subjekt ne doživljavaju kao puni, jedinstveni identitet, nego eventualno kao žuđen i priželjkivan, a hinjen i subverzivan – to svakako! Do- tične 1993. autorici je, naime, bez obzira na brojne kontroverze koje su je u javnosti pratile, ipak priznata literarna veličina, pa se ovaj tekst dade čitati i u ključu ironije, odnosno autoironijskog obrata koji svojoj autorici pribavlja, ako ne stvarnu, a ono barem diskurzivnu moć. Druga Vesnina autobiografija pripada tipu ankete-autobiografije, kao svojevrsne inačice intervjua, tj. one u kojoj subjekt oblikuje vlastiti identitet na temelju pitanja predstavnika javnosti. Takav tip autobiografije i polazi od pretpostavke da anketi- rana osoba već raspolaže javno zadobivenim i zato provjerljivim identitetom – u ovome slučaju Vesne Parun kao pjesnikinje, a ne, recimo, slikarice ili prevoditeljice. Riječ je o rubrici u tadašnjoj zagrebačkoj reviji u kojoj su na ista ili slična pitanja odgovarali i drugi pisci, npr. Gustav Krklec i Boro Pavlović. Osim trećeg lica, koje nimalo ne smeta da se jedan vrlo kratki tekst čita kao autobiografski, raspoznaje se kronološka matrica njegove organizacije, potom lapidaran i dinamičan stil. Uspr- kos cinizmu koji iz njega probija, svojim završetkom ova Vesnina autobiografija otvara pozitivnu perspektivu svojoj samosvjesnoj protagonistici: „Trideset šestu 3 Zanimljivo da je od svih fotoportreta za naslovnicu ove svoje autoantologije izabrala onaj isti portret koji sam izabrao i ja za svoju zbirku autobiografija, tj. – kako rekoh – „pun samosvijesti i zavodljivosti“!